Intervju: Maja Trstenjak  i Ivana Sataić
Foto: Vedran Levi

Svjetski poznati Vampiri iz Helsinkija, The 69 Eyes prvi su puta u sklopu samostalne turneje stali pred zahtjevnu domaću publiku 24. siječnja u zagrebačkom klubu Boogaloo i to nakon više od pola godine od objave njihovog aktualnog albuma “Back In Blood” o kojem smo kao i o ostalim stvarima vezanim za bend porazgovarali s gitaristom Baziem.

VENIA: Mnogo je toga rečeno o albumu “Back In Blood” i nekoj vrsti glazbenog preokreta koji je donio. Bi li bilo pošteno pretpostaviti da se album bavi unutarnjim preporodom u bendu (u smislu neke vrste glazbenog odmaka i razlika od vaših ranijih izdanja) ili prije to da sumira sve koncepte (i prijašnja djela) individualno unutar svake pjesme?
BAZIE: Mislim, generalno, da je ono što smo željeli da bude koncept svih stvari koje smo napravili raniji, sve stvari na jednom mjestu, to je bila ideja. Matt Hyde, koji je bio producent, želio je donijeti nešto starog zvuka. Možda modernizirati zvuk sa bukom ali ove pjesme koje je odabrao za album kombiniraju sve stvari koje smo napravili ranije.

VENIA: Iako vaš zvuk i glazba ima poneke Gothic dodire činjenica je da je vaš cijeli svemir bogatiji i slojevitiji od standardnog koncepta Gothica. Kada je riječ o vašim stihovima sve je više-manje jasno (vampiri, horor filmovi, itd.) ali, molim te, reci nam ponešto o glazbenom spektru vašeg aktualnog izdanja.
BAZIE: Općenito ima puno veze s onime što smo napravili na Paris Kills, puno veze sa Johnnyjem Lee Michaelsom koji je razmišljao više filmski. Radio je mnogo na tomu kako pjesme zvuče. Mislim, nije da smo imali iste utjecaje od početka, radi se o tome kako izvučeš stvar. Mnogo je toga do producenta. Wasting The Dawn je bio zadnji album koji smo napravili sami, nije ga netko producirao. Imali smo momka koji je to radio ali on je više snimao nego vodio stvar. Nakon toga smo shvatili; jer svatko ima mnogo različitih glazbenih ideja, to nikada ne vodi nikuda. Ponekad oni samo pogoršaju, želimo promjenu sa novim albumom, neke pjesme, svi su ih željeli promijeniti ali tada je naš producent rekao: “Ne, ne mijenjajte, dobro je. Svirajte onako kako je na demu, kako sam prvo napravio”. Jer, znate, pokušali smo forsirati ili promijeniti nešto. Zato ima mnogo veze s tim. Da smo napravili ovaj album s nekim drugim zvučao bi drugačije, to je sigurno. Zato je više gitara i hard rock stvari jer kad sviraš mnogo turneja osjeća se šepavo na taj način, trebaš promjene. Kao kada sviraš pjesme s Paris Kills, to su odlične pjesme ali na neki način previše slične pa je na turneji ionako teško dobiti atmosferu. Sada smo napravili neke akustične pjesme, to je bilo drugačije od stvari koje smo napravili prije par godina. Drugačiji aspekt, blag jer volimo i takve stvari. Rekao bih da su glazbeni utjecaji uvijek bili isti, ponekad je to povezano sa gitarama, ponekad vokalna melodija dođe prva. Kao na ovom, novom, bilo je prvi put da smo mijenjali vokale i stihove, željeli smo dodati više vokalne snage. Ne znam jesam li odgovorio na pitanje, ali preživjele ste. *svi se smiju*
VENIA: Bilo je stvarno zanimljivo čuti ovo.
BAZIE: Možda je glupo ali nisam reko nijedan bend ili nešto zato što slušamo mnogo glazbe. Možeš reći neke utjecaje ali svatko u bendu, svaki član benda, ima drugačije utjecaje. Ne mislim da je jedan ili dva ili tri ili četiri, počeli smo raditi nešto i uvijek smo željeli iskoristiti producenta, ne u potpunosti promijeniti pjesme ali promijeniti neke stvari u pjesmama i učiniti ih zanimljivijima.

VENIA: Jednu stvar te želim pitati već četiri godine. Kada pišete svoje pjesme očito je da ti pišeš glazbu a Jyrki stihove. Kako spojite te dvije stvari?
BAZIE: Uvijek prvo dolazi glazba. Jedine pjesme s kojima je bilo drugačije bile su August Moon i Feel Berlin, on je dobio samo melodiju. Ali obično ja napravim demo i sviram sve sam, gitare, bass i nešto bubnjeva i dam Jyrkiju da uzme što mu se sviđa kao: “ovo je ok ili ovo nije dobro” i on onda odmah dobije ideju. Obično je prvo naziv pjesme. I tu je bila stvar sa Susperia Snow White jer nismo imali nikakav naziv, zato je nismo ranije upotrijebili, snimali smo je i došao je naslov, ali da, glazba uvijek prva. Mnogo je pjesma, demo snimki, koje nismo upotrijebili a zapravo smo ih snimili, neke se pjesme ponavljaju: “hej, ovo smo već napravili”, ali neke ideje su jednostavno samo stare ali iz njih dobivamo nove ideje, uvijek je nešto novo, kao Hunger koja je zapravo prvotno imala drugi naziv i bila je 30 sekundi dugačak glazbeni djelić, a onda je završila sa: ‘Ok, ova zvuči dobro i hajdemo na njoj više raditi i jednostavno je snimiti jednom’. Nekada je bolje neke stvari jednostavno staviti sa strane i snimiti ih kasnije.

VENIA: Pročitala sam većinu “Back In Blood” recenzija u hrvatskim medijima i većina kolega ocijenila ga je kao jedan od najboljih albuma u 2009. Naglasivši da su The 69 Eyes opet na pravom putu nakon dva albuma (‘Devils’ i ‘Angels’) koji su bili više kao kompromis sa izdavačkim kućama nego albumi za fanove. Željela bih čuti od tebe, postoji li neki album gdje ste na neki način isplanirali bilo stihovni, bilo glazbeni kriterij, napravili kompromis sa izdavačima ili su svi bili rezultat vašeg vlastitog instinkta?
BAZIE: Ponekad se dogodilo da nije bilo dosta vremena, pogotovo danas kada prodaja albuma pada i imamo manje novaca za napraviti ih, to je jedina stvar, ponekad smo odabrali producente. Mnogo ljudi voli Paris Kills ali ja ne bih bio zadovoljan jer je bio mali kompromis, zato jer ga je na neki načn Johnny Lee Michaels radio sam, preuzeo ga je. Ja sam želio da bude više kao Blessed Be koji je bio više kao.. ali na tom smo albumu imali, ne bih rekao kompromis nego kada smo snimali smo prošli kroz teško razdoblje, sve naše stvari i gitare su ukradene. Ne bih rekao da je glazba taj način, ali znaš, uvijek su neke pjesme kada miksaš album za koje bi želio da drugačije zvuče no zato unajmiš producenta. Uvijek je kao ako imaš deset pjesama na albumu jedna nije onako kako bi želio da bude. Ali što možeš. Ako bi sve bilo kako bi se meni svidjelo ne znam bi li ljudi ovoliko voljeli naš bend. Mislim, to je mišljenje jednog čovjeka. Općenito rekao bih, mi nikada nismo voljeli tu vrstu kompromisa, jedina stvar koju smo ostavili izdavačkoj kući je da odluči što žele kao single jer ponekad mi sa svojim izborom pogriješimo. Jer blizak si sa svojom glazbom, možda smo mi sretni jer imamo drugu priliku napredovati, bez previše ograničenja od izdavačkih kuća, možemo raditi što želimo. Obično je to samo problem novca, danas posebice. Zato smo snimili spot s Bamom, on to želi raditi, želi nam pomoći. A da smo odabrali nekog drugog sa tim novcem ne možemo dobiti takav spot.

VENIA: U retrospektivi, kako je bilo raditi s Hiilijem Hiilesmaa-om, Johnnyjem Lee Michaelsom i Mattom Hydeom, producentima za koje se smatra da su stvorili The 69 Eyes kakav je danas?
BAZIE: Nakon Wasting The Dawn željeli smo napraviti studijski album koji je više definiran. Sa Wasting The Dawn imali su drugačiju vrstu pjesama. Novi album napravili smo sa boljim zvukom, boljim svim ali željeli smo napraviti atmosferičniji, istu vrstu zvukao kao pomalo konceptualni album. Prva pjesma s Johnny Lee Michaelsom je bila Gothic Girl. Nisam bio baš siguran hoće li funkcionirati jer on nije radio nikakvu rock glazbu, on je zapravo pjevač i svira klavijature. To je ispalo stvarno dobro i Blessed Be je ispao stvarno dobro. Zatim je preuzeo još više sa Paris Kills i zato smo željeli imati drugog momka koji je bio više u bubnjevima i gitarama. Hiilija koji je snimao i miksao album. Drugačije je, ja zaista volim stil Johnnyja Lee Michaelsa, on je još uvijek moj dobar prijatelj, i to kako pristupa pjesmama s aranžmanima. On je bio više kao glazbeni producent, Hiili je bio više kao tehničar koji je miksao i dobio dobar zvuk. S Mattom Hydeom je oboje, kombinacija. Imali smo na pameti druge momke, razgovarao sam tada sa petoricom producenata. No na kraju ti se jednostavno svidi osoba i ono što želi napraviti. Ali kao što sam rekao Johnny Lee Michaels je bio pjevač/klavijaturist, Hiilii je bubnjar a Matt Hyde je gitarist, i to je bila nova stvar u gitarskom zvuku. Svi producenti mogu napraviti nešto od stvari ali to je osnovna razlika među njima. Tako da smo prva dva Savage Garden i Wrap Your Troubles In Dreams napravili sa momkom koji je gitarist i to je bilo zadnji put da smo napravili nešto takvo. Uvijek je drugačije. Rekao bih da biti u studiju nije toliko drugačije bilo da si u Helsinkiju ili L.A.-u, studio funkcionira na isti način gdje god da odeš.

VENIA: Govoreći o gitarama, sjećaš li se svoje prve gitare? Kada si je dobio? Na kojoj točki si shvatio da u životu želiš biti gitarist?
BAZIE: Ah, ok, ovo je bilo lako, zapravo nije jednostavna stvar ali dobio sam svoju prvu gitaru od sestre, ona mi ju je kupila kada sam imao 13 ili tako nešto. Ali onda sam probao.. bila je to ta, ne sjećam se više marke, nemam ju više ali bila je kao SG, jeftina kopija no godinu dana sam imao gitaru i pokušavao svirati i bilo je preteško, ali i nakon godine još uvijek sam imao gitaru. Stvar koju volim o tomu kako sam počeo svirati, imao sam nekoliko drugih prijatelja koji nisu znali svirati i bilo je to smiješno kada smo počeli svirati jer bili smo klinici i odlučili svirati. išli smo na nogomet i rekli hajdemo rađe svirati rock. Bilo je to kao hobi, nešto što možeš raditi s prijateljima. Ali bilo je nevjerojatno i radili smo neke školske zabave. Ja nisam iz Helsinkija, dolazim iz gradića u sjevernoj Finskoj i tamo sam imao prijatelje. Ne znam zašto sam odlučio svirati gitaru, mislim da je to bilo prije našeg prvog albuma. Nikada ne znaš kako će biti ali odlučio sam da želim svirati gitaru i imao sam negdje 20 godina.

VENIA: I na kraju, koja je tvoja poruka čitateljima Venia-Maga?
BAZIE: Poruka?
VENIA: Mrzi taj dio!
BAZIE: Yeah. *svi se smiju* Pa poruka je: uživajte u sebi, uživajte u svom životu, budite sretni sa sobom!

VENIA: Hvala ti!

službena web stranica: www.69eyes.com
hrvatska web stranica: www.the69-eyes.com