Intervju: Anastazija Vržina
Foto: Aleksander Remec

Slovenska Siddharta je vrlo zanimljiv bend. Osim što stvaraju kvalitetnu rock glazbu, posve su jedinstveni i kao umjetnici. Sve što rade, rade dobro u cjelini. Krajem prošle godine izašao je njihov novi album „Saga“ što je bio povod, ne i razlog da malo duže popričam s članovima benda, koji su se svi odreda vrlo rado odazvali razgovoru.

VENIA:  Zanemarujući službene biografije benda, kada biste se trebali prvi put predstaviti nekome za koga ste sigurni da nema pojma tko ste – što biste u nekoliko riječi rekli o sebi kao bendu? Što biste htjeli da se o vama piše?
TOMI M.: Da je Siddharta bend koji pokušava dati slonu krila, delfinu potkovu, orlu olovo, omogućiti drveću da korača,  jezeru da se nakloni, moru oduzeti  profinjenost, zabosti u srce nožu  i dati um čovjeku…uh, što sam slikovit – ali poslušaj našu skrivenu pjesmu…
A ako još nisi, provjeri na http://www.siddharta.net
TOMAŽ O.R.:  Mi smo bend kome je put važniji od cilja. Stvaralaštvo doživljavamo kao poslanicu, a ostvarenja želimo podijeliti s najširom publikom.
BOŠTJAN M.: Uživamo u stvaranju i izvođenju glazbe. A ono što proizlazi iz toga je koncert. To je naše najjače oružje.
JANI H.: Tomi nas je tako slikovito opisao da teško da ja mogu bolje  :). 
PRIMOŽ B.:  Izvanredan live bend.

VENIA: U Hrvatskoj i šire uopće niste nepoznati bend,  mnogi bi potvrdili da znaju za vas kada bi ih netko pitao tko je Siddharta, no ne mnogo više od toga. Skoro poput celebrityja za koje u biti i ne znate zašto znate za njih. Tome je zasigurno kumovala vaša karijera na MTV-ju, posebno na Adria kanalu. Čujete za nekoga, no dosta površno. Da li vam je to donijelo štogod zaista korisnog za bend? Da li ste primjetili različite reakcije na bend u različitim državama?
TOMAŽ:  Svaka je publika prava za našu glazbu ukoliko nema predrasuda i ako dozvoli da je naša glazba ponese u drugi svijet. Oni koji posjete neki od naših koncerata, bilo kod kuće bilo negdje u inozemstvu odlaze s njega zadovoljni i s pozitivnim osjećajem. Svoju glazbenu misiju shvaćamo vrlo odgovorno i rijetko se dogodi da netko s koncerta ode ravnodušan. I negativne kritike nekih hrvatskih medija pokazuju da ni oni nisu ostali ravnodušni. Na žalost u tim tzv. kritikama nismo baš primjetili stručnost, nego zavidne diletantizme vođene predrasudama. A vezano uz MTV i njemu sličnim kanalima moram naglasiti da je naš glavni kanal koncertna pozornica i svaki njen posjetitelj.

VENIA: Kada spominjemo MTV – da li je bendu to zaista bio pravi kanal za predstavljanje glazbe na međunarodnoj sceni? Da li je to jedini dostupan kanal za bendove iz ex. Juge ili postoje još neki drugi načini? Na to me pitanje navodi činjenica da se je dosta izvođača iz zemalja tzv.  „željezne zavjese“ probilo na međunarodnu scenu posredstvom MTV-ja, ali mi  se čini da je to bilo uglavnom kratkog daha i da su ti izvođači bili interesantni uglavnom publici u zemljama tog TV „poola“, ne baš publiku iz recimo Italije, Francuske, Irske ili Velike Britanije?
JANI:  Postoji više čimbenika koji su bitni da bi se ostvario proboj na međunarodnu scenu, no prvenstveno je potrebna velika ustrajnost i sreća, uz obaveznu sadržajnost izvođača. MTV je samo jedan od segmenata koji do neke mjere mogu utjecati na uspjeh benda, odnosno izvođača, iako ja mislim da je MTV više dodatna pomoć već donekle međunarodno poznatijim izvođačima, koji su već poprilično prisutni na toj sceni i ljudi već donekle znaju za njih. U poplavi brojnih novih izvođača je sve teže naći nekog koji bi uspio u širem europskom prostoru ostati uspješan na dugi rok, naročito ako se to odnosi na izvođače “nove Europe”. Nadamo se da će nama to uspjeti.

VENIA:Što je za vas značio taj proboj na međunarodnu scenu? Veliki broj prodanih albuma? Mnogo nastupa,  slava, međunarodno uspješna turneja?
BOŠTJAN: To je bila  odlična mogućnost da se predstavimo ljudima van Slovenije, pokazati im da stvaramo kvalitetnu glazbu. Sve je to pomoglo prepoznavanju benda i to je bilo dobro. Tu smo mogućnost do neke mjere iskoristili i tako ćemo i ubuduće. Održali smo lijepi broj koncerata van Slovenije, a da su ljudi prethodno već znali za nas. Također smo objavili i album „Rh-„ u Njemačkoj i u Hrvatskoj. Prodaja albuma naravno nije bila naročito velika za prvo izdanje, ali mi tu još nismo završili svoju priču. Još smo uvijek aktivni i trudimo se da naš najnoviji album „Saga“ osvane objavljen i van Slovenije.

VENIA: Koje su dobre, a koje loše strane pojavljivanja na MTV-ju?
BOŠTJAN: Svako pojavljivanje u bilo kojem mediju ili na tržištu je generalno dobro za bend.  Takve mogućnosti treba zgrabiti objema rukama i izvući najviše iz toga. Kada jednom postaneš dio te scene onda stvari idu lakše. Danes se novi bendovi jako teško probijaju na top-liste. To je jako loše. Mislim da se mnogo previše pozornosti daje već renomiranim izvođačima.

VENIA: Kakvu fan bazu imate u Hrvatskoj? Mislite li da ste ovdje mogli napraviti više za promociju benda? Jeste li možda malo zanemarili susjednu državu?  Istina,  u Hrvatskoj više uspijeva urbana glazba koja se izvodi na razumljivijem jeziku (na hrvatskom ili engleskom) – kako to da niste na hrvatsko tržište pokušali agresivnije plasirati engleske verzije svojih albuma, od „ID-ja“ naovamo, ako slovenski jezik baš toliko ne prolazi?
JANI: Imamo solidnu fan bazu u Hrvatskoj, podosta jaku u nekim gradovima bliže Sloveniji. To je bilo posve očito prije nekoliko godina kada smo imali nekoliko koncerata v Zagrebu i blizu granice. Posjećenost tih koncerata je bila iznenađujuće dobra, kao i reakcije publike. Pjesme smo uvijek izvodili na slovenskom jeziku. To nam se ne čini kao kamen spoticanja, barem ne bi trebao biti, jer recimo u obratnoj situaciji kada hrvatski izvođači nastupaju u Sloveniji to savršeno funkcionira. Glazbenici s prostora bivše države bi i na taj način, po mome, morali rušiti granice i nesuglasice koje uglavnom stvara dnevna politika…  Kao što znaš, nedavno smo objavili novi album „Saga“, za kojeg se nadamo da će izaći i u Hrvatskoj, ukoliko nađemo adekvatnog partnera diskografa koji bi volio surađivati sa nama.  

VENIA:Što ubrajate u najveće uspjehe benda: to što ste postigli na međunarodnoj sceni ili to da ste vjerojatno najutjecajniji i najoriginalniji slovenski rock bend uopće?
PRIMOŽ: Bend postoji već 15 godina, a energija i kemija ne jenjava nego je još jača i izdašnija. Uspjeh je sačuvati unutranje zadovoljstvo, jer samo tako možeš samouvjereno predstavljati svoj rad  drugima. Nijedan od naših uspjeha ne  bi bio moguć bez toga… barem ne na duge staze.

VENIA:Što je za vas značio nastup sa simfoničarima slovenske televizije? Je li to bio svojevrstan  profesionalni glazbeni izazov i testiranje koliko ste zaista zreo i jak bend, ili to je to bio logičan sljedeći korak? Kako je uopće došlo do suradnje?
PRIMOŽ: Takve stvari uvijek nastanu na bazi neke lude ideje koja se u tom trenutku čini nemoguća ili neizvediva. Oduvijek smo voljeli izazove, često smo znali kročiti neutabanim stazama i ići u nepoznato.  Suradnja sa simfoničarima je jedna od takvih stvari. Jasno da predstavlja profesionalni izazov u smislu jesmo li sposobni za to, jesmo li dorasli klasično obrazovanim glazbenicima. S druge strane je to bogato iskustvo za bend i mnogo širi pogled na glazbu.

VENIA: Vrlo ozbiljno pristupate stvaranju tekstova u slovenskom jeziku iako ste već od albuma „ID“ snimali i engleske verzije albuma. Ako je suditi po tekstovima na engleskom jeziku, definitivno se može reći da ste skoro više brige i pažnje utkali u slovenske nego u engleske tekstove. A s obzirom na okolnosti oko benda, od vas bi se očekivalo baš suprotno. Je li taj dojam samo prividan?
TOMI: Slovenski jezik je privilegij, to je jezik kojim se samo rijetki na našem planetu mogu izražavati. Kada tako gledate na stvari, onda smo ponosni da je tako. Od naših početaka do danas, nakon  svih ovih godina stvaranja, možemo zabavljati sebe i druge u materinjem jeziku a istovremeno dajemo neku jezičnu egzotiku omotanu u melodije i harmonije, koje su jasne mnogima pod Suncem. Engleske verzije naših pjesama su samo poluga za približavanje našemu instrumentu koji pak samo pokušava svima približiti našu dobru glazbenu energiju i gušt svijeta kojeg smo vidjeli.

VENIA:  Što te inspirira? Često su tvoji tekstovi totalni „art“, zvuče super čak i u ne previše zvučnome slovenskem jeziku, a istovremeno su „nerazumljivi“. Kako nastaju? Je li ti bitnije da dobro zvuče ili jednostavno furaš svoj film i onda se dogode?
TOMI: Vokal je instrument koji, uz melodiju, može izraziti i verbalnu poruku. Moja je namjera stvoriti najbolju moguću simbiozu zvuka i retorike vokala, pri čemu najčešće prilagođavam riječi melodiji, jer na kraju krajeva nam je cilj stvoriti glazbenu liriku, a ne liriku s glazbenom podlogom. U mom slučaju, inspiracija su uglavnom melodije koje nastaju v različitim situacijama mog stvarnog života i mašte. Sve te melodije u sebi najčešće nose neartikuliranu govornu poruku kojoj se pokušam približiti u nekom poznatom ili nepoznatom jeziku  kako bi bila razumljiva drugim ljudima. To mi nekad uopće nije lako postići, pa mi se zna dogoditi da u procesu stvaranja često dehidriram.
(Na dva slijedeća pitanja autorica interviewa malo skiksa u poznavanju dublje tematike, a Tomi joj servira „šah-mat“. Ali je rezultat svejedno odličan J.)

VENIA: Oni koji su se navikli na vaš stil rockerske glazbe, ostanu malo šokirani kada čuju istočnjački etno elemenat u nekim vašim pjesmama, kao što je recimo u „Eboranu“.  Tko je od vas zaslužan za to?
TOMI: ?ibsalg išav v semirp ondohzv onškat az ogulsaz ison sav do odK . „narobE“ omicer v ilideran ot ets tok okat ,semz onte okšajndohzv ojišils ok inarikoš ojenatso ,iravts eksrekcor evarp ikslits volgnis hišav do ilašulsop os ik itsiT.

VENIA: Slušajući „Eboran“ mnogo si uvjerljiviji na turskom jezku nego na engleskom. Jeste li uspjeli napravili neki proboj na turskom, odnosno istočnom tržištu?
TOMI: E pa, čuo sam više stranaca koji su rekli: „Ma šta ovi ludi Slovenci pjevaju na turskom jeziku“. „Eboran“ je napisan na totalno ispravnom slovenskom jeziku, samo na vrlo poseban način. Kao što sam već prije spomenuo, sama je melodija tražila eksperiment sa riječima. Tako  je svaki redak teksta napisan na slovenskem jeziku i onda otpjevan unazad – od kraja retka na početak. Tako je i u nazivu pjesme – „Eboran“ u biti naopako čitano znači „Narobe“ („Pogrešno“ op.a.). Možda smo upravo radi toga otišli tako daleko, daleko na Istok da smo na kraju završili na onom Zapadu, na američkoj obali Pacifika, i tamo napokon snimili naš novi album „Saga“.  Zemlja je naime okrugla. a mi se trudimo da bi taj smjer slijedila i naša glazba.

VENIA: Djelomično „Nord“, a naročito album „Rh-„ su prava rock remek-djela koja ne poznaju granice. No evidentno se naslanjaju na tada aktualne svjetske glazbene ideje. Jesu li na vas utjecali neki naročiti bendovi ili izvođači, ili ste ideje crpili iz mlađih dana, odnosno pjesama koje ste slušali kao klinci?
TOMAŽ: Sve oko nas, uključujući glazbu utječe na nas (u stvari utječe na svakoga, priznao on to ili ne). Poslije „Norda“ je postalo jasno da smo sposobni spojiti rock i orkestralne aranžmane, što je bila moja želja još iz tinejdžerskih dana. Tako je „Rh-„ predstavio Siddhartu zajedno sa Simfonijskim orkestrom RTV Slovenije i plesnim ansamblom u kontekstu Gesamtkunstwerka – više od toga u nekom smislu veličanstvenosti vjerojatno i ne može ići. 

VENIA: Kakve su vam se misli motale u glavi nakon ogromnog uspjeha „Norda“ i „Rh-„? Album „Petrolea“ je nastao tek tri godine kasnije.  Je li to bilo razdoblje zasićenosti, odmora, traženja ili nečeg drugog?
BOŠTJAN: U tom nam je razdoblju bilo baš lijepo.  Bend je rastao i samo smo dostizali postignuća  jedno za drugim. U Sloveniji smo bili najprodavaniji s „Nordom“ kao i s „Rh-„- rasprodali smo stadionski koncert u Ljubljani i nešto kasnije rasprodali slovensku turneju.
Sljedeći album „Petroleu“ smo zaista namjeravali napraviti unutar dvije godine kao i ostale, ali nam to ipak nije uspjelo. Na kraju nismo htjeli žuriti, jer nam je jako važna kvaliteta materijala.

VENIA: Lani, opet tri godine nakon prošlog albuma („Petrolea“) objavljen je aktualni  album „Saga“. Jeste li se malo umorili? Što je za vas značio odlazak saksofonista Cenea Resnika?
PRIMOŽ: Ni slučajno se nismo umorili. Ali kao što znaš, u tom su se periodu dogodile neke promjene oko benda.  Bend je napustio naš saksofonist Cene, a nešto kasnije smo se razišli i s  managementom. Htio-ti-ne-htio malo ti se prekine stvaralački tijek, postane manje intenzivan. Energija se preusmjeri u traženje nekih novih rješenja koja nisu vezana za glazbu, a koja isto tako moraju dobro funkcionirati ukoliko želimo stvarati glazbu neometano. Odlazak Cenea je bio djelomično najavljen otprije i stoga očekivan, barem unutar benda. Cene se akademsko i svojom privrženošću sve više posvećivao jazzu, a u svojoj želji da napravi samostalan jazz projekt više nije mogao doprinositi Siddharti ono što smo navikli od njega i što se na kraju od njega očekivalo. Stoga je odlučio izaći iz benda. I dalje smo u dobrim odnosima.

VENIA: Kako ste došli na ideju surađivati s Rossom Robinsonom? Tko je napravio prvi korak? Što je Ross znao o Siddharti prije vaše suradnje?
PRIMOŽ: Ključ do njega je ipak na kraju bila naša glazba. Rossova djevojka je naime Slovenka Nika, koja je naš fan. Posredstvom njenih prijatelja ovdje u Sloveniji došli smo u kontakt s Rossom, odnosno njegovim managementom. Na kraju je odluka bila Rossova. Kao što je sam znao reći, u suradnju sa nama ga je uvjerila činjenica da je Siddharta jedni bend uz čiju si glazbu Nika pjeva tekstove. Baš radi toga je naša glazba posebna. Budući da nismo znali ništa o tome kako Ross djeluje, kakav je njegov način rada i kako će na kraju teći snimanje albuma – to je bio još jedan od onih izazova radi kojeg smo se uputili na put u nepoznato.

VENIA: Oduvijek ste imali cjeloviti umjetnički paket: glazba, lirika, image, oblikovanje i ilustracije na omotima albuma… među rijetkima ste na ovim prostorima koji pažnju pridodajete baš svemu, pa je i rezultat uvijek nešto posebno, što na kraju može podjeliti simpatije, ali nitko nije ravnodušan. Je li to odraz raznih umjetničkih interesa koje imate kao pojedinci ili ste od početaka tretirali bend Siddharta kao cjeloviti projekt? 
SAŠ: Prvi dodir kupca s proizvodom je uglavnom fizički vizualan. Radi toga nema razloga da se postavljaju ikakve granice i/ili pravila koja bi dizajnera sprječavala u poigravanju s oblikom, sadržajem, materijalima… Pogotovo ako time može potencirati snagu glazbe, njenu maštu, daje poruku onog očitog i onog skrivenog, a prije svega će osigurati uočljivost proizvoda u poplavi … svega na policama u trgovinama. Kažu da je vrag u malim stvarima, zato treba obratiti pažnju na sve detalje.  A koliko je na kraju uspješna ta uočljivost – o tome uvijek sude ljudi. A to je uvijek subjektivna stvar.  Nema tu objektivnosti, a i ne može je biti. I u tome je čar.
Umjetnost (u bilokojem obliku) mora disati, mora biti slobodna i mora dozvoljavati interpretaciju, a prije svega joj ta interpretacija mora biti dozvoljena. Sve što je tako multidisciplinarno kao što je danas glazba, već i mora biti cjelovto ili bi barem tome trebalo težiti. Tu cjelovitost možeš doseći, ili barem pokušati, tako da se okružiš i povežeš s pravim ljudima koji te razumiju, imaju sličnu a još uvijek svoju viziju koja nadopunjava i bogati tvoju. Sve što se prilikom toga desi je reciprocitet.

VENIA: Čini se da je vaš status u Sloveniji jako sličan, iako na drugačiji način, statusu Gibonnija u Hrvatskoj, posebno kod sponzora.  Eksperimentirate s multimedijom. Tako je i nastala „Saga“ – u suradnji s  telekomom, a objavljivana je dio po dio – online… Opišite ukratko tijek objave albuma i što vas je pri tome vodilo, koji cilj? Kako ste uopće došli na tu ideju?
JANI: Komentar o sličnosti s Gibonnijem je posve na mjestu. Naravno da pri tome ne mislim toliko na glazbu već na utjecaj koji on i mi imamo na širu populaciju. Kako Siddharta, tako i Gibonni smo primjer da izvođač unatoč velikoj priznatosti i uspjehu u komercijalnom smislu može sačuvati vlastiti integritet i postavljati svoje standarde u odnosu na urbanu kulturu.  Kada smo u jesen 2008. počeli  stvarati novi album već smo u toj ranoj fazi imali ime „Saga“. U svojoj biti je album postavljen konceptualno. Osnovna ideja je bila da stvorimo neku priču koja će se pričati kroz cijeli album uz metaforu rijeke od njenog izvora do ulijeva u more. Cijeli proces stvaranja  glazbe, od proba, snimanja, koncerata… snimali smo usput i objavljali kratke reportaže na Internetu, tako da je svatko imao uvid u cijeli proces nastajanja albuma. Vrhunac stvaralačkog procesa je svakako bilo snimanje u Los Angelesu s producentom Rossom Robinsonom koji je iz nas znao izvući neku novu esenciju.

VENIA: Ne mogu se osloboditi dojma da je „Saga“ mnogo jača u tekstovima, jako angažirana, nego je to glazbeno. Postoji li za to neki posebni razlog?
TOMI: Mogao bih reći da na to pitanje nemam pravoga odgovora,  ali neću! „Saga“ se naime upotpunjavala i oblikovala u svoj konačan oblik i sadržaj baš putem vaših odaziva na njenu bit, a koji su krojili njenu širinu.  Ona je napravljena da potakne na stvaranje mašte, na užitak kada otkrijete nepoznate kombinacije, na razmišljanje koliko je nježnosti potrebno utkati u agresiju ali tako da se osjeti harmonija obojega a  i svega ostaloga.

VENIA: Primož, tvoje „gitarijade“ so često vrlo inovativne, a kada to nisu onda su tako dobro odsvirane da uvijek zvuče nekako svježe i novo. Jesi li svoj stil razvio imajući u mislima neke svoje idole, neke gitarističke legende?
PRIMOŽ:  Dok sam bio mlađi jako sam se naslušao starog rocka i bluesa. To je ono što se slušalo kod mene doma. Sto posto je nešto od toga ostalo u meni a da toga nisam bio svjestan. Kasnije, kada sam samostalno počeo istraživati glazbu in oblikovati svoj glazbeni ukus, slušao sam mnogo metala koji je „unuk“ bluesa. Moj stil je vjerojatno isprocesirana i isprefiltrirana varijacija tih utjecaja. Naravno da se uvijek iznova pokušavaš razvijati, dodavati vlastite emocije, igrati s efektima i s modernom produkcijom.

VENIA: Kako nastajaju vaše pjesme? Sviruckaš na gitari i dobiješ nešto s čime radite dalje?
PRIMOŽ: Naše pjesme obično nastanu pojedinačno kod svakoga člana kod kuće i onda ih donesemo na probe u obliku neke vrste demo snimaka. Nakon toga petero glava i Siddharta stil naprave svoje. Stvari aranžiramo i strukturiramo tako dugo dok svatko od nas ne osjeti pripadnost toj pjesmi. 

VENIA: Nekoliko posljednih godina se u Sloveniji i Hrvatskoj održava sva sila  prvorazrednih koncerata najvećih svjetskih imena. Da li ih proučavate – kako oni to rade, kako koncipiraju svoje turneje? Koliko možete još naučiti? Da li vas je netko posebno impresionirao? Kada biste imali neograničene financijske mogućnosti, što biste uveli na svoje koncerte?  
TOMAŽ:  Siddhartu tretiramo, u poslovnom smislu, kao instituciju i naravno da smo promotrili ustroje najuspješnijih svjetskih bendova. Mislim da se najviše učimo od Metallice. A na posljednje pitanje je  odgovor: osigurajte nam te neograničene financijske mogućnosti pa ćete vidjeti!
BOŠTJAN: Posve se slažem s Tomažom.

VENIA:  Jani, nedavno  si surađivao s Gibonnijem na njegovom novom albumu. Kako je došlo do suradnje s njim?
JANI:  Gibonnija vrlo cijenim i pratim njegovo stvaralaštvo dugi niz godina, zato sam bio vrlo  počašćen kada me je pozvao da surađujemo na njegovom novom albumu. Upoznao nas je Dado Marinković koji svira bubnjeve u njegovom pratećem bendu i s kojim sam već uspješno surađivao na nekim drugim projektima. 

VENIA: Da li je to bilo nekoliko kratkih snimanja ili si ipak proveo nešto više vremena s njim?
JANI:  Radilo se o nekoliko dana snimanja.

VENIA:  Kada bi upoređivao proces stvaranja ili snimanja Gibonnija u studiju s onime od Siddharte, što ti pada u oči kao najveća razlika među vama?
JANI: Kada govorimo o razlikama u stvaranju i snimanju, mislim da se radi o dva različita pristupa. Kod Siddharte pjesme i aranžmani nastaju u duljem procesu na probama s različitim demo snimkama… Ukratko moja je prisutnost u cijelom nastajanju albuma konstantna a samo snimanje pjesama znači neke vrste vrhunca kreativnog procesa.
Kod  Gibonnija pjesme prije odlaska u studio nisam znao. Stoga je utoliko važniji onaj primarni osjećaj  kada bez prevelikog razmišljanja posve instinktivno probaš pjesmi dati nešto svoga a da istovremeno poštuješ smjer koju je zadao autor. Pri tome, kako Gibonni tako i Nikša Bratoš (producent), obojica ostavljaju poprilično slobodne ruke, što je osobina velikih.

VENIA: Album je izašao, nekolicinu promotivnih koncerata ste već održali – što sada? Da li se pripremate na neku veću turneju? Što planirate u Hrvatskoj? Kada možemo očekivati neki Siddhartin koncert v Zagrebu ii u Rijeci?
TOMI: Album „Saga“ je izašao u studenom i da istina, tada smo napravili tri veća promotivna koncerta doma u Sloveniji. Ubrzo nakon Nove Godine smo svoju energiju prenijeli kratkom turnejom po Njemačkoj gdje smo dobili lijepe ponude za Skandinaviju, gdje smo već svirali. Isto tako i za Poljsku, Rusiju pa čak i Kinu, Australiju i Japan…, da ne spominjem Argentinu i JAR itd…. Naravno niti na Ameriku nismo zaboravili…  Hrvatska je tako blizu i vrlo rado bismo opet svirali kod vas i to ne samo u Zagrebu ili u mjestima uz granicu nego i u drugim hrvatskim gradovima čije smo ljepote već vidjeli kao turisti, pa bismo vam to željeli vratiti ljepotom našeg rock’n’roll-a.

VENIA: Vaši su koncerti uglavnom zaista nešto posebno, često traju i po nekoliko sati. Da li su ti koncerti posebno isplanirani ili vam je to neko pravilo na turnejama? Hoćete li kakav poseban show pripremiti za hrvatsku publiku?
TOMI: Naša osnovna ideja je predstaviti našu glazbu uživo. Na pozornici nemaš manevarskoga prostora za pretvaranje i popravljanje grešaka. Stoga svaku priliku za sviranje uživo iskoristimo za uživanje zajedno s našom publikom a za dobrobit pravog emotivnog zadovoljstva… i DA, s Hrvatskom smo u potpunosti spremni dijeliti to emotivno zadovoljstvo!

Službeni website: www.siddharta.net