Intervju: Tamara Dujmović
Foto:

Uoči bečkog koncerta Paradise Losta 22. svibnja ove godine, imala sam priliku popričati s Aaronom Aedyjem,  simpatičnim i razgovorljivim rythm gitaristom benda. Evo što mi je rekao o novom albumu, načinu stvaranja glazbe, dugovječnosti benda i ostalim zanimljivostima.

VENIA: Prvo pitanje tiče se vašeg novog albuma „Tragic Idol“. Čini se da je on najbolji primjer vraćanja starim korijenima. Podsjeća me malo na „Icon“. Što možeš reći o albumu?
AARON: Mislim da je zadnjih nekoliko albuma povratak na žešću twin gitaru i na to je pomalo utjecala ponovna „Draconian Times“ turneja, koja je oživjelatu ljubav prema žešćem stilu. Ostvaren je napredak u odnosu na naš zadnji album, a to je pomiješano s nostalgijom,vjerojatno baš zbog te „Draconian Times“ turneje.

VENIA: Kako to da ste se odlučili ponoviti tu turneju?
AARON: Zadnjih sedam godina smo dobivali upite za ponavljanje „Draconian Times“ turneje, ali nikada nismo osjetili da je pravo vrijeme za to. S albumom „Faith devides us- death unites us“ dobili smo album za koji smo mislili da je žešći od „Draconian Timesa“. Nismo željeli da ljudi misle kako pokušavamo postići zvuk kao nekada ili da to radimo jer želimo opet biti žestoki. Jednostavno se činilo ispravnim napraviti to. Prvo smo isprobali da vidimo ako ćemo u tome uživati i kako uistinu jesmo, rekli smo- ok, idemo napraviti turneju. Koncerti su stvarno bili odlični.

VENIA: Koliko vam je trebalo da napravite „Tragic Idol“?
AARON: 6-7 mjeseci rada na njemu i potom 4-5 tjedana u studiju za snimanje.

VENIA: Što dolazi prvo- tekst ili glazba? Ima li nekog pravila?
AARON: Najčešće glazba. Greg ima neku ideju i onda je proslijedi Nicku. Potom je sve malo naprijed, malo nazad. Puno toga se i odbaci. Nekada pjesma nastane superbrzo, a ponekad sjediš i gotovo svisneš dok nešto ne ispadne.

VENIA: Zanimljivo je kako Nick na „Tragic Idolu“ kombinira normalni i grublji vokal. Mislim da je to odlična kombinacija različitih stilova Paradise Losta.
AARON: Ja mislim da glazba bira raspoloženje i dinamiku. Dobro je što se Nick vokalno tome može prilagoditi. Mislim da na ovom albumu pjeva bolje nego ikada.

VENIA: A sada jedno pitanje o „Hostu“, s obzirom da mi je to bio prvi album Paradise Losta i zapravo sam preko njega postala fan. Kako danas gledate na njega, budući da je elektronski i mnogi su se bunili na to?
AARON: Meni se jako sviđa. Čini se da je dosta ljudi odlučilo vratiti se unatrag i poslušati ga i sada im se sviđa. Bio je to odličan eksperiment. Nikada nisam svirao uz takve efekte i zvukove. Krenulo je od probi i svi smo se istovremeno ošišali i radili na albumu. Da smo još uvijek imali duge kose, vjerojatno bi nam ljudi bili oprostili malo. Mislim da je to uistinu bilo iznenađenje. Oboje istovremeno. Ali glazbeno gledajući, mislim da je to naš najmračniji album. Prilično je melankoličan. Mislim da je dobar i još uvijek mi se sviđa. Razmišljali smo da jednom zasviramo neke stvari s njega.

VENIA: Čija je zapravo bila ideja da eksperimentirate?
AARON: Najviše Gregova, mislim. On je u to vrijeme bio sav u elektronskoj glazbi, više nego se bavio sviranjem gitare. Htio je isprobati nešto novo. Neko vrijeme nije svirao gitaru i uistinu je uživao izražavajući naš stil kroz jedan drugačiji medij.

VENIA: „Symbol of Life“ je također bio neka vrsta eksperimenta. Možeš li mi reći zašto ste obradili baš „Xavier“ od Dead Can Dancea?
AARON: Svi volimo Dead Can Dance. Bilo je nekoliko pjesama o kojima smo razmišljali, ali za „Xavier“ smo znali da je možemo obraditi. Samo jednom smo je odsvirali na probi i zvučala je super, pa smo je snimili.

VENIA: Jeste li razmišljali uvesti neke nove stilove ubuduće?
AARON: Nikad ne planiramo unaprijed. Jednostavno to ne radimo. Možemo čak imati pola albuma napisano i još uvijek ne znati kakav će na kraju ispasti. Sve ovisi o trenutku. Ako pokušaš iskrojiti neke stvari, zvuči lažno, a ako napraviš nešto spontano, to dolazi iz srca i ljudi mogu čuti iskrenost u tome.

VENIA: Što još voliš osim glazbe?
AARON: Osim moje prekrasne žene…imam svoj vlastiti studio. Imam sve od gitara, klavijatura, bubnjeva. Volim svirati bubnjeve. Većinom je glazba to što volim. Volim i dobru hranu i putovanja sa svojom ženom. To je uglavnom to.

VENIA: Gdje najviše volite svirati?
AARON: Bilo nam je jako dobro u Australiji. Baš smo nedavno tamo bili nakon dugo vremena. Mjesto na koje bih se htio vratiti je Japan. Tamo nismo nastupali nekoliko godina. Puno je mjesta na svijetu za koja znamo da ćemo biti dobro primljeni, poput Grčke i Južne Amerike. Nemamo baš najdraže. Dobar koncert je dobar koncert, bez obzira na to gdje se odvija.

VENIA: Sjećaš li se koji ti je bio najteži trenutak u karijeri?
AARON: Hmm…nema baš teških trenutaka ako se pripremaš i radiš. Doduše, dosadno je na aerodromu. Toliko sam života izgubio na tom mjestu- nasjedio se i načekao, plaćao preskupu hranu.

VENIA: Što tebe i bend drži zajedno toliko dugo?
AARON: Prijateljstvo. Bili smo prijatelji i prije nego smo osnovali bend. Grega znam od 11-e, Nicka od 12-e godine. S Nickom sam se vozio na BMX-u dok smo bili klinci. Također nas drži zajedno vjera i ljubav u to što radimo.

VENIA: Misliš li da je komercijalnost nadjačala kvalitetu glazbe u današnje vrijeme?
AARON: Teško je reći. Danas postoji taj talent show i poanta je u prodaji ploča, a ne u talentu. Internet pak ima dvije strane medalje. Download je praktički bacio glazbenu industriju na koljena. Puno je novca isparilo. S druge strane, na internetu možeš čuti neku pjesmu i ako ti se sviđa neki bend, dati vlastito mišljenje. A ako odlučiš dati pjesmu besplatno, možeš i to učiniti. Mnogo je ljudi izgubilo posao. Ljudi rade u toj glazbenoj industriji. Mislim da su ljudi vjerovali da ubiru novac od izdavačkih kuća, ali one su samo banke- posude ti novac, nije da ga daju, a glazbenici isto moraju plaćati račune i otplaćivati hipoteke.

VENIA: Što mogu danas napraviti mladi, novi bendovi? Kako se mogu plasirati?
AARON: Ne znam…očito je to danas puno drugačije nego kad smo mi počeli s bendom. Tada nije bilo interneta. Mislim da je najteže postići da te zamijete u moru svih onih koji rade istu stvar. Jedino što možeš je raditi glazbu u koju vjeruješ i ne pokušavati kopirati druge. Samo čini to iz ljubavi i ako nešto dobro ispadne i otvori se karijera, odlično. Ako ne, uvijek možeš biti ponosan na to što si napravio.

VENIA: Imali ste dosad dva koncerta u Boogaloou u Zagrebu. Planirate li opet doći?
AARON: Da, naravno. Voljeli bismo opet svirati u Zagrebu.

VENIA: I za kraj, imaš li kakvu poruku za čitatelje Venia- maga i fanove Paradise Losta?
AARON: Poslušajte „Tragic Idol“ ako niste jer je prokleto dobar. I dođite na koncert, ako ste u mogućnosti. Hvala svima na potpori.

Službeni web:  www.paradiselost.co.uk