Intervju i foto: Ivana Sataić (ivana@venia-mag.net)

Sjećam se da sam u vrijeme kada su Negative izdali svoj 2. album „Sweet & Deceitful“ u uvodu intervjua napisala da ‘najnovija senzacija iz Finske dolazi i Tamperea’, grada u kojem smo i razgovarali s pjevačem Jonne Aaronom. U godinama koje su od tada prošle Negative je izdao još 3 albuma, od kojih aktualni „Neon“ koji upravo promoviraju duž Europe prošle godine i izrastao u bend koji je mnogo više od senzacije koja dolazi iz jednog od industrijskih središta u južnom dijelu Finske. Negative je danas melankolično-emotivni rock bend na čiji sam rad kao osoba koja ih prati od prvih koraka uistinu ponosna i koji samouvjereno kroči putem svog uspjeha te svakako bend na koji i u godinama koje predstoje i te kako treba računati. O albumu „Neon“, europskoj turneji ali i nekim osobnim temama koje smo usput izvukli na površinu sa pjevačem i glavnim autorom u bendu Jonneom Aaronom i gitaristom Larryjem Loveom u Budimpešti sam razgovarala za Venia-Mag.

VENIA: Prvo vas želim pitati o vašem aktualnom albumu “Neon” koji je izašao sredinom 2010. Kakve su impresije sada kada je album zaživio i u koncertnoj formi?
JONNE:
Zapravo, vježbali smo prilično mnogo prije nego smo ušli u studio s ovim, kao uvijek. Tako da smo live formu za ove pjesme otkrili vrlo brzo. Ali vjerujem da svaki album a do sada smo ih napravili pet, ne znam jesi li znala…
VENIA:
Jesam, naravno.
JONNE:
Svaki album je na neki način tema razdoblja u kojem je snimljen pa vjerujem da je ovo nešto jedinstveno.
VENIA:
A sada kada svirate ove pjesme pred publikom, kakve su reakcije?
JONNE:
Odlične! Odlične reakcije! Osobito ako misliš da na Neon imamo najbrže pjesme ikada kao ‘Since You’ve Been Gone’ sa tim brzim tempom i reakcije su odlične kao i definitivno sa sporijima.
LARRY:
Da, slažem se. Mnogo ljudi već zna tu pjesmu. To je neka vrsta novog zvuka za Negative i uživo funkcionira stvarno dobro.
JONNE:
I to je dobra pjesma i za otvaranje koncerata. Iako još nije singl ali vjerojatno na nekoj točki može biti. Vidjeti ćemo. Ali funkcionira kao pakao, znaš.
*svi se smiju*

VENIA: A gdje je bolje svirati, u Finskoj ili izvan Finske?
JONNE:
Oooooh, mnogo je strana tu. Kada si na svom terenu drugačije je. Može biti stvarno fenomenalno, može biti stvarno dobro i mnogo je pozitivnih stvari, ali meni osobno, sada smo već prilično dugo uokolo, više od 10 godina kao bend na turneji tako da mi je uzbudljivije, a vjerujem da se i drugi momci slažu, svirati izvan Finske zato što tako možemo vidjeti nove ljude, nova mjesta, nove kulture i, znaš, sve je svježe i novo, a to je jedina stvar iza traženja novih zvukova, na primjer, za novi album. Te dvije stvari drže stvar svježom. A ti loviš sjajne melodije, sve je u uzbuđenju. Ali kada si na turneji u Finskoj…. vidjeli smo ta mjesta već mnogo puta. Tako da rađe biram turneje izvan Finske.
LARRY:
Da. Zato smo odlučili pjevati na engleskom.
JONNE:
Zbog toga. Da izađemo van.
LARRY:
Željeli smo izaći na cestu kao što smo sa svojim prvim albumom otišli u Japan.
JONNE:
Nismo imali novca u djetinjstvu; bili smo tako siromašni, svi. *smijeh* Pa smo odlučili osnovati bend i krenuli smo raditi to na engleskom tako da imamo priliku malo putovati.

*svi se smiju*
LARRY:
Zato što u Finskoj postoje bendovi koji sviraju kao 25 godina i pjevaju na finskom i mogu odsvirati turneju u samo mjesec dana, to je dovoljno da sviraju u cijeloj Finskoj, njihov je prostor….
VENIA:
Ograničen na neki način.
LARRY:
Da!
VENIA:
A kako izgleda ako usporedite publiku. Ja sam uvijek iznenađena kako su u Finskoj ljudi srdačni i mirni, ne moraš se boriti za svoju poziciju ispred pozornice dok, na primjer, ovdje u Mađarskoj zna biti stvarno žestoko i grubo.
JONNE:
Iz nekog razloga od naših je prvih koncerata kaotično. Čini se da su nas, posebno mladi ljudi, shvatili doslovno od samog početka. Tako da smo se morali naviknuti na to, teško je reći. Čini se da gdje god da dođemo kao bend i gdje god se čarolija događa na pozornici da su ljudi…. mi smo povezani s njima. Znaš li što mislim?
VENIA:
Da, dobila sam sliku.
JONNE:
Pa… to je to nešto što se događa.
VENIA:
Primjećuješ ljude ispred sebe?
JONNE:
Da, svaki put. Pokušavaš izgraditi taj sklad da podigneš publiku na pravi nivo, pravu frekvenciju. To je stvar. Nema razlika. Možda u Japanu ljudi slušaju malo pažljivije. I u tim zemljama, na primjer jučer u Češkoj, kada im kažeš da ‘polude’ oni polude ali inače mislim da ne govore tako dobro engleski, ne razumiju me na pozornici. Pa moraš pojednostaviti kao: dajte da vas čujem, volim vas. Moraju razumjeti određene, bitne stvari.
LARRY:
U Finskoj, govorila si o stvari s borbom… Mislim da su ljudi sramežljiviji u Finskoj i ne žele se boriti sve dok nisu pijani. Pa ako ideš vidjeti neki bend i ljudi su stvarno ludi i žele se boriti stvarno su pijani.
JONNE:
Točno.

VENIA: Recimo još nekoliko riječi o „Neonu“. Što možete reći o procesu pisanja pjesama i kako bi ga predstavili potencijalnoj publici?
JONNE:
Pokušali smo pomalo drugačije stvari. Na primjer, ja sam otišao u L.A. da bih ostvario suradnju u pisanju dvije pjesme, ‘End of the Line’ i ‘Jealous Sky’, neku pozadinu. To je bila neka vrsta avantura otkrivenja za mene. Pa sam želio napraviti neku suradnju, a prije toga smo proveli mnogo tjedana na mjestu za probe sa Larryjem i Mr.Snackom, našim klavijaturistom, samo nas trojica. Donijeli smo sve ideje koje smo imali u tom trenutku i samo smo ih svirali i snimali cijelo vrijeme, bilo je stvarno lijepo. Mnogo kave i dobrih ideja i dugih dana. Tako da je proces pisanja bio drugačiji na način da smo većinu vremena u studiju imali glazbu, aranžmane i produkciju ali neki su stihovi još uvijek nedostajali tako da sam na tome stvarno puno radio. Stvarno sam to morao pogurati iz sebe. Ne znam. Mi samo stavljamo bilješke na bilješke i pokušavamo naći neke lijepe glasove u njima i uloviti atmosferu i to je važno. To je glazba i mora biti dobra.

VENIA: Očito je da je album vrlo osoban….
JONNE:
Je. I to je zato što je bio sniman u L.A.-u zatošto sam se morao više fokusirati na stihove. Naši nas producenti nisu pustili tako olako kao obično u Finskoj. Na našim ranijim albumima naši su producenti bili uglavnom više kao ‘mudraci za zvuk’ producenti. Oni su samo snimili našu viziju i T.T. Oksala je na naš drugi album donio mnogo odličnih ideja za različite stvari vezano uz produkciju ali ovaj su me puta stvarno gurali. Rekli su: to nije dosta, zvuči smiješno, ne možeš to tako napraviti, i možeš to bolje. Samo napravit to, napravi bolje, bolje, bolje, bolje. I ja sam mislio: ‘Koji kurac? Nikad nije dosta!’ Na kraju sam donio tri ili četiri različite kombinacije stihova za ‘Kiss of Hope’, na primjer. Na kraju smo završili na prvoj, prva impresija je bila najbolja. Ne znam, možda je to bilo mnogo dublje putovanje nego ikada prije. I na neki je način velika pozitivna snaga na albumu. Velika pozitivna vibra iako smo Negative, znaš? *svi se smiju* Mnogo nade. ‘Kiss of Hope’ je pjesma koja predstavlja cijeli proces prilično dobro, kako je to bilo za nas. Bio je to novi početak, točka prekretnica u karijeri Negativea. Upravo smo potpisali sa Warner Music, velikom kućom, i imali smo novi početak. Imamo poprilično sreće ako razmišljaš o tome jer bendovi obično naprave dva ili tri albuma u karijeri i onda nestanu. Mi smo čvrsti kurvini sinovi.
*svi se smiju*

VENIA: Želim vas pitati o pjesmi „Blood On Blood“ jer kada razmišljam o albumu mislim da je ta, zahvaljujući stihovima, jedna od najsnažnijih.
JONNE:
Stvarno?
VENIA:
Da. Zato što dotiče temu vremena koje prolazi. Je li vam često žao zbog tog što ne možete vratiti vrijeme i kad bi mogli bi li promijenili mnogo stvari?
JONNE:
Svaka pogreška je smisao postojanja i pokazivanja. Pa mislim da bez da učinimo pogreške ne bi bili u stanju procesuirati sebe kao ljudska biće. A cijeli život je… ovo putovanje je kao učenje o okolini oko tebe i kako se nositi sa sobom i uživati u svom životu. To je najvažnija stvar. Ali naravno, na primjer, stvari nazad u 2006. kada smo bili sjebani, svi, doslovno, manje ili više u bendu i bili smo na turneji prilično mnogo i bila je to godina živčanog sloma za sve nas na neki način pa ako bih je povukao nazad poslao bih nas na Havaje ili neki odmor da ne radimo ništa. Rekao bih stop turneji i radite što god želite i uzmite si vremena.
LARRY:
Pritiskali smo tako jako cijelo vrijeme i nije prošao niti jedan dana da nismo negativno razmišljali u svom bendu.
JONNE:
Da, na neki način.
LARRY:
U nekoj perspektivi uvijek je sve bilo u našim glavama.
VENIA:
Više ili manje uvijek je u glavi.
JONNE:
Da. Merchadnise-album-turneja-nove pjesme i onda opet turneja o kojoj moraš misliti. Ali, znaš, na kraju je sve u tome da vjeruješ u sebe, vjeruješ u to što radiš i ostaneš tomu iskren. Vjerovati u nikoga osim nas. To je samo…. To je kombinacija različitih ludi u bendu i može biti stvarno ludo.

VENIA: Prije nekoliko minuta razgovarali smo o vašim pjesmama kao pozitivnim pjesmama. Neki ljudi rekli bi da su vam pjesme melankolične.
JONNE:
Da, jesu. I ja volim melankoličnu glazbu. Svi mi vjerujem.
VENIA:
Jesi li i osobno melankoličan kao tvoje pjesme ili se u vašoj glazbi reflektira tvoja melankolična strana?
JONNE:
Da, bio sam stvarno depresivan kao teenager. Imao sam mnogo mračnih misli u svom umu u to vrijeme. Kurt Cobain mi je bio poput boga i mislio sam: ‘ što akoja napravim isto i propucam si mozak’. Ali na neki sam način uživao u takvim mislima. Nakon što sam otkrio sviranje gitare zato što glazba ima tako veliku snagu, bilo je to poput iskupljenja za mene jer sam mislio sve te misli i onda ih pretočio u gitaru i pustio van iz sebe. To je senzibilnost, nešto što moraš cijeniti kao pisac. I još ponekad nakon što napišeš mnogo pjesama i nosiš se s procesom nastanka albuma pomalo se deprimiraš. Osjećam kao da nemam energija napraviti bilo što i da sam jednostavno beskoristan u ovom svijetu. To je kao da staviš mobitel na punjač, ja si također moram dati vremena za oporavak.
LARRY:
Ako daš sve za album neko se vrijeme osjećaš prazno.
JONNE:
Na neki način izgoriš. Ali nije to… ne znam. Ja volim provesti mnogo tjedana kod kuće i ne želim vidjeti nikoga. *smijeh* To je pomalo tužno, na kraju krajeva imamo sjajan album.
VENIA:
*smijeh* Zapravo ja mislim da je sjajno što si to možeš priušiti!
JONNE:
*smijeh* Da! Biti u raju, spavati i gledati neke filmove.
*svi se smiju*

VENIA: Cool. No kada se dođe do glazbe dođe se i do glazbenih idola. Vi često spominjete Guns N’Roses i Aerosmith kao svoje idole.
JONNE:
Naravno.
VENIA:
Pa, kako sam uspjela vidjeti oba benda unazad 6 mjeseci moram pitati…
JONNE:
Ti? O moj Bože, gdje? Ovdje?
VENIA:
Ne, ne ovdje.
JONNE:
U Americi?
VENIA:
Ne. Vidjela sam Aerosmith u Italiji, a Guns N’Roses su svirali u Hrvagtskoj tako da je bio više nego prirodni pokret ići.
JONNE:
O moj Bože, imaš sreće!
VENIA:
Da! Pa, oba benda su, mogu reći, u odličnoj, čak top formi, unatoč godinama…
JONNE:
I vremenu iza njih…
VENIA:
Da. Pa…
JONNE:
Kad si spmenula te bendove… mi pokušavamo na neki način odati počast toj vrsti bendova. Ali istovremeno pokušavamo to donijeti u 2011., znaš.
VENIA:
Pretpostavljam da znam jer je to zapravo bilo moje pitanje.

*svi se smiju*
JONNE:
Pa, to je stvar sa Negative. Odajemo počast old school rock bendovima.
VENIA:
Što vas je privuklo tim bendovima?
JONNE:
Sjećam se kada sam vidio Axla Rosea kako izvodi svoj nastup na rasprodanom pariškom stadionu. Na TV-u zapravo. Imao sam to na snimci i gledao iznova i iznova. Bilo mi je 12 godina i vidio sam ga kako izvodi svoj show i dobio sam osjećaj da je nešto u tome. Nešto mi se dogodilo u životu.
LARRY:
Neki čudan osjećaj… *smijeh*
JONNE:
Da, dobio sam poruku od negdje: ovo je ono što ću raditi i što moram raditi. I kada si na tom putu ne shvaćaš da se već dogodilo, razumiješ li što mislim?
VENIA:
Nekada moraš stati da bi shvatio.
JONNE:
Upravo tako. Moraš stati i pogledati oko sebe jer ne shvaćaš te stvari, samo ih pokušavaš ostvariti i živjeti u trenutku.

VENIA: Moram vas pitati o tim L.A. stvarima, sada kada smo spomenuli Gunse i scenu kao takvu. Što je, nakon sve glazbe i filmova koji su izašli iz L.A.-a još uvijek zanimljivo i inspirirajuće u Meki show biznisa?
JONNE:
Ne znam. Njima možda Skandinavija. Možda skandinavski bendovi tamo donose nešto što nemaju. Možda je to melankolija.
VENIA:
Vjerojatno. Jer tamo je tako mnogo bendova u istom žanru kao, na primjer, Mötley Crüe.
JONNE:
Oni imaju mnogo cock-rocka. Ali mi ne predstavljamo cock rock doslovno. Mi smo više kao osjećajne, lijepe melodije pomiješane sa rock gitarama. Mi smo kao više intenzivni. Mislim. Teško je to reći.
LARRY:
Bilo je dugo razdoblje otkada nije bilo finskog benda koji se kreće cestom. Bili su Hanoi Rocks u 80.-ima i onda je došao HIM u 90.-ima i onda je krenulo više internacionalno sa finskim bendovima i mislim da je prirodni korak ići u SAD gdje su najbolji studiji i gdje se cijela rock’n’roll scena događa i odakle dolazi. Tako je  možda sljedeći korak za finsku glazbenu industriju da pokuša napraviti nešto tamo.
JONNE:
I naravno ako si na turneji… na primjer, mi smo sada mnogo na turneji u Europi i volimo to. Bili smo u Aziji ali još nikada nismo bili u SAD-u. Ali jednoga dana to je očito neka vrsta cilja i dostignuća, kada ćemo doći tamo. Jednoga dana. Ali ne moramo žuriti. Znaš, ovdje imamo odličnu publiku i mnogo je stvari koje moramo napraviti ovdje.
LARRY:
To je parada koja nikada ne prestaje.
JONNE, VENIA:
Da! *smijeh*
JONNE:
To si ti rekao. *smijeh*

VENIA: Želite li poručiti nešto ljudima u Hrvatskoj koji će čitati ovaj intervju?
JONNE:
Lijepo je opet navratiti. Mislim da je ovo treći ili četvrti put da smo ovdje i svaki se puta iznenadimo s odgovorom koji dobijemo od publike i to je nešto. To nam daje razlog da vam opet i opet dođemo bliže. Pokušajte učiniti svoj život ugodnim i uživajte u dobroj glazbi i dobrim koncertima.
LARRY:
Zadržite to stvarnim i vjerujte u sebe. I živite u trenutku. Dođite na naš koncert i živite u trenutku.
JONNE:
Pridružite nam se na Facebooku. *svi se smiju* Ostanite Negative!

www.negative.fi
http://www.facebook.com/pages/Negative/23035109280