Intervju: Mina
Uvod: Ivana H.

Opširnom interviewu raspoloživom u nastavku gotovo da i ne mora prethoditi poseban uvod. No, ipak možemo spomenuti da bi gotička scena, osebujna u svom stilskom opredjeljenju i konstantnom napretku, bila zakinuta da nema ovako inventivnih bandova kao što je Moonspell. Ono što svemu daje dodatnu zanimljivost svakako je činjenica da ovaj band dolazi iz Portugala, zemlje za koju mnogi još uvijek ni ne znaju da ima relativno snažnu metalnu scenu u razvoju. Stil i stav Moonspella, sažeto, ali vrlo dojmljivo opisuje rečenica kojom ih predstavlja diskografska kuća, Century Media: “Moonspell stvara delikatnu dinamiku između senzibilnih polu-balada i moćnih gitarističkih napada, ostavljajući mjesta za emocije slušaoca, dok zapravo stvaraju atmosferu koja je negdje između tame i nade.” Na pitanja je odgovarao pjevač Moonspella – Fernando Ribeiro.

MINA: Upravo ste se vratili sa “Tatoo The Planet” turneje na kojoj ste odsvirali nekoliko koncerata sa Cradle Of Filth, Slayer i Biohazard. Je li bilo dobro?
FERNANDO: Da, odsvirali smo samo nekoliko koncerata. Kao što znaš, dosta se toga promijenilo u rasporedu turneje, trebali su svirati Static X, pa Pantera, itd. koji su otkazali pa su promoteri tražili još nekoga tko bi svirao. Mi smo, doduše, bili dosta zaposleni sa promocijom novog albuma, ali smo ipak prihvatili tih nekoliko nastupa koji su prošli jako dobro. Iako je publika koja sluša npr. Slayer drukčija od naše, dosta smo dobro prošli, imali smo odlične reakcije od ljudi, sve u svemu jedno pozitivno iskustvo za Moonspell.

MINA: Vaš novi album, “Darkness and Hope”, nedavno je objavljen. Primjećuje se da ovaj put niste toliko eksperimentirali sa elektronikom kao na “The Butterfly Effect”, nego je album više gitaristički orijentiran, slično kao “Irreligious”, a reakcije fanova i kritike su jako dobre. Možeš li reći nešto više o samom albumu?
FERNANDO: Jako je dobro da nas ljudi prepoznaju kao Moonspell na svakom albumu, ponekad više na pozitivan način, ponekad na negativan način. Mi mislimo da je Moonspell pokazao jedan vrlo zanimljiv glazbeni razvoj. Očijukali smo sa mnogim stilovima, pokazali smo da možemo integrirati nove elemente u ovakav stil glazbe, bez da izgubimo vlastiti identitet. “The Butterfly Effect” album je dosta industrial i elektronički orijentiran jer je sama tema albuma dosta moderna, i na neki način apokaliptična. Mislim da su upravo ti electro/industrial efekti kreirali jednu posebnu dimenziju na albumu koja nam je pomogla da bolje ispričamo priču i prikažemo koncept koji smo tada htjeli postići. “Darkness and Hope” ima mnogo čvršći i konkretniji stil, mogli bismo reći da ovdje ima mnogo više polemike. S našeg stajališta, tu postoji jedna jako dobra ravnoteža između melodije i snage. Rekao bih da se nismo ponavljali na ovom albumu nego smo se ipak uspjeli prikazati na nekom novijem glazbenom teritoriju. Mislim da ljudi to cijene, jer osjećaju kako Moonspell ostaje vjeran svom stilu i u isto vrijeme istražuje noviji, originalniji zvuk. To je sjajno za band, što ljudi brzo prepoznaju “Darkness and Hope”, jer naravno bez svih prijašnjih albuma ovaj ne bi ni postojao i mi ne bismo imali svo to iskustvo u kreiranju jačeg identiteta u našoj glazbi, koji smo izrazili na ovom albumu.

MINA: Ovaj se put i kao autori glazbe potpisujete kao cijeli band, za razliku od prošlog albuma gdje je glazbu uglavnom napisao vaš klavijaturist.
FERNANDO: Za ovaj smo album htjeli da bude ogledalo onoga što jesmo i što smo postali kroz godine. Jedna od najvećih vrijednosti ovog albuma je timski rad, nitko nije u centru pažnje i svi smo bili jako fokusirani na ono što smo željeli napraviti. Nakon toliko godina zajedničkog rada mislim da je došlo vrijeme da se vratimo na same korijene skladanja i počnemo s našim uobičajenim razgovorom o tome kakav će album biti, kako će se zvati, kakva će biti atmosfera te početi raditi kao tim baš od tog trenutka. To je kreiralo nekakav bratski osjećaj između nas u bandu i to se jako dobro vidi na albumu koji je vrlo fokusiran i ima jak stav. I vjerujem da će ljudi kroz slušanje shvatiti da se ovdje ne radi o bandu koji je u potrazi za stilom nego o bandu koji je siguran u ono što je i što radi, da je riječ o ljudima kojima je cilj biti snažan i originalan unutar ovog stila i da će ljudi u nama prepoznati band sa vlastitim karakterom, a ne nekoga tko pada pod razne utjecaje. Mislim da je to moguće jedino ako svi u stvaranje ulazimo sa srcem i dušom.

MINA: U tvojim tekstovima na novom albumu ima dosta kontrasta između ljubavi i mržnje, svijetla i tame. Inspiriraju li te i inače takve teme?
FERNANDO: Pa, ima dosta toga što ne izlazi na površinu u tekstovima i iako se neki od njih čine bilo jednostavni, bilo komplicirani, volim misliti kako ljudi u njima nalaze neku svoju vlastitu dimenziju ili priču u priči koju ja tamo pokušavam ispričati. “Darkness and Hope” je dosta klasičan album kad govorimo o tekstovima, na mene jako utječe literatura općenito, kao i različita iskustva, a sve te teme koje si spomenula, ljubav, mržnja, uništenje su meni vrlo važne jer smatram da su one vječne, pogotovo u muzici i u njima se uvijek može napredovati jer su na neki način uvijek nedorečene. Ovaj put tekstovi dolaze do ljudi na mnogo jednostavniji način, ali priče iza toga su jako vizualne pa ljudi mogu naći neki svoj put u tome, što je neka vrsta komunikacije koja je jako važna za Moonspell.

MINA: Kad već govorimo o literaturi, tvoja prva knjiga poezije “Kako iskopati ponor” je upravo izašla, zasad samo na portugalskom. Kako si došao na ideju o izdavanju knjige i planiraš li možda prijevode na još neke jezike u budućnosti?
FERNANDO: Tu ambiciju izdavanja knjige imao sam dugo, možda još od onda kad sam počeo malo više komunicirati s umjetnošću. Uvijek sam imao tu strast za poeziju i književnost općenito. I slično kao i s glazbom, htio sam znati kakav je osjećaj napisati nešto takvo i dijeliti to s ljudima, kakav je uopće osjećaj biti dio cjelokupnog procesa pisanja knjige. To je ustvari vrlo zanimljivo jer te ljudi sve više počinju cijeniti kao pisca i otkrivaju tvoja druga lica. Zbog toga što mi to pruža veliko zadovoljstvo sam i izdao ovu knjigu, a nadam se da ću ih objaviti još dosta. Zasad moj izdavač i ja nemamo u planu prijevode na druge jezike, prvo ćemo vidjeti kako reagiraju ljudi u Portugalu, a dosad su reagirali dobro, i to ne samo fanovi Moonspella, nego i ljudi koji su dio književnog svijeta. Inače sve te pjesme su i originalno zamišljene na portugalskom, takav im je duh, iako mi je veliki san prevesti knjigu bar na francuski i engleski, ali kako stvari stoje, ništa od toga prije kraja godine.

MINA: Vratimo se malo na “Darkness and Hope”. Radili ste s novim producentom, Hiili Hiilesmom. Kako je bilo raditi s njim?
FERNANDO: Fantastično! Ovaj put smo tražili drukčijeg producenta jer se radilo o dosta strastvenom albumu. Kad smo odaslali demo raznoraznim producentima, Hiili je jedini dao jedno jako pozitivno mišljenje, i mi smo imali dobar feeling u vezi s njim. Došao je u Portugal kako bi se upoznao s nama i kako bismo zajedno proradili aranžmane i postali smo jako dobri prijatelji, što je bilo jako važno za ovaj album koji je vrlo osoban i intiman. Način na koji smo se izražavali na ovom albumu jedna je od najvažnijih stvari, jer se radi o vrlo emocionalnom načinu, a Hiili je kreirao jedan jako poseban ugođaj za nas u Finnvoxu u Finskoj. Bili smo vrlo zadovoljni s njegovim načinom rada i mislim da bismo mogli ponovo surađivati u budućnosti jer smo se pod njegovim nadzorom definitivno usavršili kao band.

MINA: Kakvi su tvoji dojmovi sa snimanja u Finskoj? Kakva je tebi Finska u odnosu na Portugal? Recimo mnogo ljudi ovdje u Hrvatskoj uopće ne zna da ste vi iz Portugala.
FERNANDO: Finska nam se u svakom slučaju jako svidjela. Naravno, Portugal nam je prekrasan, to je naš kisik, ali Helsinki i Finska imaju neku svoju ljepotu. To nam nije bio prvi put da smo posjetili Finsku, svirali smo tamo i uvijek smo izazivali dobre reakcije. Ljudi su tamo vrlo otvoreni, cjelokupna atmosfera je nekako rokerska, osjećali smo se kao da nam je to drugi dom. Kad smo došli iz Portugala gdje je bilo sunčano i vruće, u Finskoj je sve bilo pod snijegom, i to nam je baš trebalo kako bismo dobro istakli te kontraste na “Darkness and Hope”. Recimo kad smo završili album, bilo je proljeće, ptičice su pjevale. Mi smo to shvatili kao da na neki svoj način slave naš rad (smijeh). Ja stvarno jako volim Helsinki i nadam se da ću uskoro opet otići tamo, ovaj put na turneju. Što se Portugala tiče, mi svi volimo tu zemlju iako nije savršena, premda, nažalost, u moderno vrijeme, Portugal sve više gubi svoj karakter. Postoji puno zanimljivih aspekata naše zemlje koje integriramo u našu glazbu, posebno underground i okultne elemente za koje mnogo ljudi ne zna. Mislim da s time kreiramo jedno unikatno iskustvo ne samo za nas nego i za naše slušatelje. Portugal je zemlja sa razvijenom kulturnom tradicijom kao i mnoge europske zemlje, iako ta kultura nije zaštićena, a Moonspell pokušava na svoj način zaštititi i čuvati tu kulturu. Smatram da se kod Portugala ne radi samo o suncu, moru, ljepoti. To je zemlja koja je vrlo melankolična, s puno problema i koja ima jako mračnu umjetnost, a to se vidi u našoj glazbi.

MINA: Naslovna pjesma na “Darkness and Hope” posvećena je “divnim ljudima mjesta Saboia”. Što te je tako inspiriralo u tom mjestu?
FERNANDO: To je jedno malo, čudno selo na samom jugu Portugala. Vrlo je izolirano, pusto, nije baš pustinja, ali tamo je kraj vrlo suh. Upravo to mjesto, a i cijela ta južna regija, djeluju jako inspirativno na mene. Jako volim boraviti tamo i nadam se da ću zadnje dane svog života provesti na jugu Portugala. Tamo je vrlo mirno, mistično na svoj poseban način. To selo je jako čudno i zbog toga što ima najveći broj samoubojstava u Europi. Tamo je to u neku ruku nasljeđe koje se prenosi sa oca na sina. Ako ikad odeš tamo, vidjet ćeš puno žena udovica, baš zbog toga što se ta samoubojstva događaju među muškarcima. Za mene je to bio jedan vrlo okultni aspekt Portugala koji je tužan, ali i na neki način jako dobar za ilustraciju koncepta kao što je “Darkness and Hope”, to također dobro ilustrira koncepciju ljudske slobode izbora života ili smrti, što će netko učiniti kad se nađe u takvoj situaciji. Sve to nalazim jako inspirativnim i zato sam i posvetio tu pjesmu tim ljudima i mjestu gdje žive. Oni me čak i intrigiraju na neki način. To je fizički primjer onoga što “Darkness and Hope” jest. Ti se ljudi bore na svoj način, te udovice i dalje žive tamo što je na neki način čudno i uznemirujuće.

MINA: Zadnja pjesma na ovom albumu je cover od Madredeusa. Kako ste odlučili obraditi baš tu stvar?
FERNANDO: Pa, to smo već dugo planirali jer svi mi jako volimo i poštujemo Madredeus. Čak smo im i pustili našu obradu koja im se stvarno svidjela. Madredeus je u Portugalu jako sveta stvar jer po mome oni jako dobro ocrtavaju portugalski smisao za glazbu te nam je to bio veliki izazov. Baš za tu pjesmu, “O Senhorres de Guerra” što znaci “Gospodari rata”, mislili smo da joj možemo udahnuti neku svoju atmosferu i dosta smo radili na njoj, čak i više nego na nekim našim stvarima i mislim da smo to dobro napravili, tj. dobro smo je razumjeli. Zadržali smo duh i smisao originala, ali smo dodali pomalo epske elemente, nekakvu snagu. Baš smo je neki dan prvi put svirali uživo, ljudi su je dobro prihvatili, čak smo malo dotjerali stage sa vojničkom dekoracijom i sirenama. Mislim da je ta pjesma vrlo primjerena za ovo vrijeme, jer ima vrlo pametnu, miroljubivu poruku o tome kako se rat ne nalazi u srcima svih ljudi nego samo onih odabranih koji su ti gospodari rata, i koji nažalost korumpiraju ostatak svijeta.

MINA: Na vašem siteu sam vidjela izjavu u vezi sa nedavnim događajima u Americi. Imaš li neke svoje poglede na sve što se dogodilo ili što bi se moglo dogoditi?
FERNANDO: Vrlo sam zabrinut jer imam nekoliko prijatelja u New Yorku. Također smo i svirali tamo i smatramo New York vrlo šarmantnim gradom. Znaš, ljudi u Europi uopće ne poznaju Amerikance, svi misle kako oni nemaju kulturu jer su mlađi narod nego Europljani. Mislim da to nije tako, to je samo drukčiji mentalitet, a mi smo to oduvijek poštovali. To što se dogodilo promijenit će svijet, možda čak i na gore. Mi ćemo svejedno na turneju po Americi u prosincu jer život jednostavno mora ići dalje. Ne smijemo dozvoliti da te religijsko – opsesivne teorije koje dominiraju svijetom upravljaju našim životom. To je vrlo kompleksna tema, kao i svaki rat, mislim da smo trebali izraziti svoje mišljenje i zabrinutost kao ljudska bića. Zato smo objavili tu izjavu na našem siteu, ne zato što smo, ne znam, proamerički orijentirani, nego stoga što je to jedna duboka ljudska tragedija koja se tiče i nas, između ostalog zato što smo i posjetili WTC, i na neki način je zastrašujuće suočiti se sa krhkošću takvih stvari.

MINA: Vratimo sada ponovo glazbi. Kakav je osjećaj egzistirati jedno duže vrijeme na sceni? Ako se ne varam, riječ je o skoro deset godina?
FERNANDO: Za nas je to jedan niz malih pobjeda. Mi smo band koji nikada nije potpuno zadovoljan onim što radi, imamo mnogo entuzijazma za isprobavanje novih stvari i koncepata. Recimo već sada razmišljamo o novom albumu. Mislim da je to što smo prepoznati kao Moonspell samo po sebi dokazalo kako imamo nešto ponuiti, ono nešto potrebno za komunikaciju, a svaki dan vidiš puno bendova koji se najednom pojave u velikom stilu i jako brzo odlaze, dok je Moonspell sa malim, ali sigurnim koracima na neki način kreirao revoluciju u ovakvoj vrsti glazbe, a posebno u Portugalu, tako da smo vrlo ponosni što smo odolijeli svim iskušenjima, svim lošim naklapanjima te smo još uvijek jako koncentrirani na Moonspell, band za vječnost, a ne samo za jednu ili dvije ploče.

MINA: Što mi možeš reći o gothic/metal sceni u Portugalu? Koliko sam shvatila iz vaše biografije, Moonspell je od početka bio dobro prihvaćen u svojoj domovini.
FERNANDO: Da, jesmo, ali od publike koja je bila gladna za nekim bandom koji bi se mogao dokazati medu velikim gothic, metal, whatever, imenima. Jedini problem sa portugalskom scenom, iako ima mnogo talenta, je taj što se bandovi vole međusobno mrziti. Kad smo mi potpisali za Century Mediu i krenuli na turneje izvan Portugala, svi živi su nas kritizirali, što neki još uvijek prakticiraju. Ali sa našom ikonografijom, strastima i sa našim portugalskim fanovima, uspjeli smo malo izokrenuti stvari i sad nas dosta poštuju, ja dajem sve od sebe kako bih promovirao dobre bandove sudjelujući na njihovim albumima, dajući njihove diskove novinarima kad god putujem jer mislim da tu scenu tek treba otkriti, a kad bandovi imaju dobar stav u promoviranju svog talenta, onda bi dosta ljudi moglo početi slušati portugalski metal.

MINA: Kad već govorimo o dobrim i lošim stvarima vezanim uz Moonspell i Portugal, poznat je i slučaj sa vašim ex-bassistom Aresom i svim zavrzlamama i podmetanjima sa njegove strane. Jesu stvari donekle riješene, barem sa pravne strane?
FERNANDO: Nažalost, još nisu. Znaš, nikada ne pričam o tome jer ljudi pridaju previše pažnje toj temi, posebno Aresu osobno. On zapravo nije nikada ništa komponirao, on je u bandu bio samo osoba koja je htjela privući svu pažnju na sebe, npr. u interviewima je uvijek htio pričati samo o sebi. To, a i manjak talenta, bio je razlog što je na kraju i otišao. Svi naši bivši članovi otišli su zbog dobrih razloga, nama nije neka umjetnost izbacivati ljude iz banda. Ako pratiš pažljivo našu biografiju, nakon njega više nitko nije otišao iz banda, radili smo na tome da odnosi unutar banda budu čvršći i mi smo sada svi, između ostalog, jako dobri prijatelji. Ares nam još uvijek pokušava nauditi tako da pravne stvari još uvijek traju, ali mislim da je Moonspell presnažna institucija da bi je jedna tako mala osoba uništila. Više nismo u nikakvim odnosima, želimo samo da nas ostavi na miru i nastavi svojim putem, oformi band ili što već hoće. Za mene je to totalno stašno i predstavlja potpuni gubitak vremena za sve. Nadam se da će se sve ubrzo završiti jer smo mi potpuno u pravu, a on je za nas samo psihološki vampir, kako ga mi među sobom zovemo (smijeh).

MINA: Kako imamo još samo malo vremena, reci, što slušaš ovih dana?
FERNANDO: Još uvijek dosta slušam Bathory, oni su mi velika inspiracija, kao i Celtic Frost, to su mi apsolutno najdraži bandovi na svijetu. U zadnje vrijeme slušam dosta glazbe, jako mi se sviđa novi Leonard Cohen, zatim novi CD od Roots, to je band iz Češke. Slušam još i Doorse, Led Zeppelin, Black Sabbath, AC/DC, itd, sve što ima veze sa rockom i metalom, a nije konvencionalno i ima neku poruku. Slušam dosta i filmsku glazbu i klasiku; kod mene sve zavisi o raspoloženju. Za mene je to nekakav blagoslov što postoji toliko različitih muzičkih stilova, pa ih možeš uključiti u dijelove svoje ličnosti i kreirati neki svoj feeling.

MINA: Metal se također povezao sa mnogim drugim stilovima i obratno. Kakvo je tvoje mišljenje o tome?
FERNANDO: Pa znaš, ima puno uskoumnih ljudi koji ne vole što se metal miješa sa drugim stilovima, ali ako odeš do samih korijena metala, do bandova poput Black Sabbath i njima sličnih, oni su, na neki način, dosta eksperimentirali. Mislim da je to otvaranje novih vrata napredak za metal u svakom slučaju i super je moći upotrijebiti electro/industrial/gothic elemente, a ne bojati se toga. Naš stav unutar metal scene je “ne biti konvecionalan, ne biti predvidljiv”, ali i ostaviti neki svoj potpis. Znam da je to ambiciozno i pomalo uobraženo, ali oformili smo band koji će imati svoju osobnost i biti drugačiji od ostalih, a da bi bilo tako moraš se povezivati sa mnogo stvari i utjecaja. Moj stav je da je to velika prednost za metal.

MINA: Što je sa planovima za turneju?
FERNANDO: Idemo na američku turneju sa Lacuna Coil u prosincu, nakon toga ćemo možda svirati u Rusiji što bih jako volio, a onda slijedi europska turneja sa Tiamatom koja bi u dva mjeseca trebala obuhvatiti skoro cijelu Europu.

Hvala ti za interview i nadam se da ćete uskoro posjetiti i Hrvatsku.
I ja se nadam. Hvala! (Fernando je ‘Hvala!?’ rekao na hrvatskom! – op.a.)

službena web stranica: www.moonspell.com