Intervju: Ivana Sataić
Foto: Ivana Benčić

Malehookers su zagrebačka rock and roll grupa ljudi koja je nastala 1996. godine. Izričaj banda je nastao pod jakim utjecajem bendova kao što su AC/DC, Sex Pistols, Rolling Stones i Stooges što se i osjeti u prljavštini njihove svirke i poruci koju prenose. Bend prestaje s radom u proljeće 1999. godine, a sredinom 2008. godine frontman i glavni autor grupe Jerry Alan Gabor ponovo reanimira bend, ali ovog puta u drugom sastavu. O proteklih, kao i narednih 15 godina Malehookers-a za Venia-Mag smo priupitali frontmana Jerry Alan Gabora. 

VENIA: Ove godine slavite 15 godina svoje karijere. Kako se osjećaš kada pogledate 15 godina unazad, koliko ste zacrtanih ciljeva ostvarili, a koliko ih još treba ostvariti?
JERRY ALAN GABOR: Proslavili smo 15 godina nerada u Močvari 10.2. Prvo ovako… Mi smo rock and roll band a ne korporacija tako da nemamo neke zacrtane ciljeve i planove. Doduše, imamo želje, a to je da odsviramo što više svirki i da snimamo albume što se, više-manje, stalno dešava. Na kraju krajeva, čim napraviš plan čekaju te i razočaranja kad plan ne ostvariš u potpunosti tako da mi sve radimo spontano, ishitreno i iznenađujuće čak i nama samima. Posljedica takvog funkcioniranja je obogaćen život doživljajima koje nisi očekivao. Na kraju, što je ljepše od nesigurnosti u sutrašnjicu?

VENIA: Kako se kroz godine razvijao zvuk i svjetonazor benda? Koje ste uzore imali na početku karijere, a koje danas?
JERRY ALAN GABOR: Zvuk se razvija u kontekstu ljudi koji su u bendu. Ne možeš forsirati bubnjara koji je ubojica da svira neku laganu pjesmu. Ideš za zajedničkim senzibilitetom koji te odvede uvijek u nekom nepoznatom pravcu. Ispočetka je to bilo prilično bazično, kad se prvi put promijenila postava benda otišlo je u pravcu žestine koje su u to doba njegovali Metallica, Gunsi i sl., Danas je to opet otišlo u nekakvu bazičnu žestinu više naslonjenu na hard rock, pre-punk eru i blues.

VENIA: Prema najavama, osim toga što nas očekuje novi album trebali bi objaviti i snimku koncerta iz Močvare na kojoj je s vama zasvirao i legendarni Sonny Vincent. Kako je došlo do ove suradnje i do toga da svirate sa Sonnyjem?
JERRY ALAN GABOR: Sa Sonnyjem smo kontaktirali i prije Močvare po pitanju jedne drugačije suradnje i  kad smo radili Močvaru razmišljali smo o gostima i onda nam se upalila lampa da bi bilo super da Sonny dođe i tako. Pozvali smo ga i on je baš bio u Bruxellesu i snimao novi album sa Glen Matlockom iz Sex Pistolsa i Rat Scabiesom iz The Damned. Čovjek si je uzeo par dana da dođe u Zagreb i da se malo družimo. Spržili smo tu svirku u Močvari zajedno na stage-u, što je bilo stvarno sjajno iskustvo, snimili materijale audio i video i sad se to nešto montira i miksa. Ne znam kad će što izać’ u javnost, ali vidjet ćete i to jednom…

VENIA: Kada možemo očekivati ova izdanja i po čemu će se novi album razlikovati od vaših dosadašnjih izdanja?
JERRY ALAN GABOR: Što se tiče novog albuma, mi smo pomalo počeli svirkat te stvari po probama. Kako sve izgleda, mislim da će to i ovaj put biti naš uobičajeni miš-maš između hard rocka, punk rocka i bluesa, ali ovaj put stvarno nešto neobično i nama samima. Ni mi još nismo najsigurniji kako će to izgledati. Imamo za sada nekakvih 40 pjesama od kojih treba odabrat 10 ili 12. U tom đumbusu stvarno ima svega, od akustičnih nebuloza, laganih balada, punk rock rasturačina u stilu Kennedysa te nekakvih teških hard rock oblika. Puštamo da se samo iskristalizira da vidimo što će najljepše sjest..

VENIA: Zašto ste baš pjesmu „Pala si u moje ruke“ izabrali za najavni single novog materijala?
JERRY ALAN GABOR:Bezveze. Ni mi ne znamo. Sad kad gledamo, možda je totalna greška, pa izaberemo nešto drugo… Ne opterećujemo se s tim. Mislim da ćemo ići na to da snimimo sve stvari, pozovemo sto ljudi na tulum, pa nek ljudi sami kažu što im je najbolje, pa će to bit singl..

VENIA: Sa novim singleom predstavljate i novog basistu Sašu Žbulja. Kako se upravo Saša našao u Malehookers i što će dobroga donijeti zvuku benda?
JERRY ALAN GABOR: Sale je jedan sjajan i opušten tip koji nam je jako, jako dobro sjeo u formaciju… Kako je Sale došao u bend jedna je od onih priča kojih Malehookers imaju na pretek, a ide ovako: Sale je momak koji je jako dobar prijatelj sa Dadom, našim bubnjarem i živio je i studirao u Rijeci, gdje smo ga i mi ostali upoznali kad smo imali tamo jednu svirku. Zbog nekih neslaganja bend je prije Močvare odlučio napustiti Zvocks, naš tadašnji basist. Dogovor je bio da odsvira s nama Močvaru i to je to. Nismo znali tko će svirati bas nadalje, ali nismo ni bili nešto u k.. zbog toga. Par dana poslije Močvare Sale je nazvao Dadu bubnjara i rekao: Ej selim u Zagreb, jel mi možeš naći bend u kojem bi mogao svirat’. I Dado mu je rekao: Da, ima jedan bend koji treba basistu.. Čovjek je došao na probu i kliknulo je na prvu..Eto…Duh je opet rekao svoje. J

VENIA:Da moraš izabrati samo jednu pjesmu koja predstavlja srž onoga što Malehookers je koja bi to bila i zašto?
JERRY ALAN GABOR: Teško pitanje.. Možda Helena.. Mislim da se sve pjesme slivaju u tu stvar. Helena je žena koju nije briga za nikog i ništa. Radi po svom i baš je briga da li je drugi nazivaju kurvom ili sveticom. Ne polaže račune nikome i ne vjeruje da je itko na svijetu dovoljno relevantan da bi bio mjera njezinog života. Svjesna je da je jebeno dobra pička i to dobro iskorištava bez imalo grižnje savjesti. Za nju je to oblik najveće slobode. Biti slobodan od glupih obrazaca, pravila, grijehova i svih ostalih izmišljenih sranja koje ti ovaj svijet implementira. Razbiješ, ubiješ, pojebeš i ideš dalje kao da ništa nije bilo. Ženi je to teže izvest nego muškarcu zbog teškog položaja koji žena ima u društvu, pa je tako i malo ovakvih žena. Mi ih oživljavamo kroz ovakve pjesme… Nazvao bih to našim poslanjem…

VENIA: Kako je, iz tvoje perspektive, izgledala domaća rock scena prije 15 godina, a kako izgleda danas i što misliš, u kojem će smjeru krenuti u budućnosti?
JERRY ALAN GABOR: Prije 15 godina je bila malena i dobra, a sad je tog toliko da više uopće nema neku kvalitetu. Svi bendovi sviraju poskočice tipa ska, rege i svi trpaju melos u svoje pjesme što me malo živcira, ali dobro, svako radi kako voli..Uglavnom, danas mi je to sve nekak pičkasto..Imam osjećaj da se od šume ne vidi drvo. Kud će to dalje? Nemam pojma…Kao i u svemu , tako je i u mjuzi postala najbitnija lova, a kad lova negdje počne vladat’ znaš da je kraj.

VENIA:Pretpostavljam da, kao i svaki glazbenik, pratiš zbivanja što na domaćoj, što na svjetskoj rock sceni. Koji su ti bendovi/izvođači zapeli za uho i po čemu su posebni i vrijedni pažnje?
JERRY ALAN GABOR: Uopće ne pratim ništa što se dešava. Otkrio sam da stvari dolaze do mene po osnovi mojeg unutrašnjeg stanja. Što zamislim, to se ubrzo dogodi. Iskreno, ne blejim po raznim portalima da vidim što ima novo, tko je umro i tko je snimio novi album. To sam radio dok sam bio klinac. Danas živim u  svom svijetu i iz njega izvlačim sve što mi treba, kako sve drugo tako i muziku. Ponekad dođu do mene neki bendovi jer prejako vrišti mašina da ne bi došli. Tako me i nazovu neki dragi ljudi da mi kažu: E, si vidio ‘ko je dobio porina? Si čuo ovaj bend? I slično, pa saznam sve te nebitne činjenice. Davno sam prestao vjerovati u cirkuse. Ja osobno nemam TV i živim u šumi van grada. Tako da sam u nekakvoj dobrovoljnoj izolaciji u prirodi. Izvukao sam se napokon sa asfalta, pa mi je vrijednije provest dan na drvetu među pticama i stršljenovima nego pratit’ reality show. Ako baš hoćeš neko ime, evo Black Keys su dobra kopija Stonesa. Tužno je samo da i ti novi bendovi imaju tri i pol stvarno dobre pjesme, sve ostalo su teški filleri. Užasno mi je žao što albumi više nemaju važnost kao umjetnička djela. Sve je postalo roba.

VENIA: I za kraj, što možemo očekivati od Malehookers u narednih 15 godina?
JERRY ALAN GABOR: Da ne izdaju osnovne postulate rock and rolla i da su stalno na rubu održavajući ravnotežu da se svijet ne bi survao u propast. 🙂

Službeni web: www.malehookers.hr