Intervju: Mina

‘Ne osjećam se udobno ni na jednoj sceni, smatram ih apsurdnim kao i organizirane religije.’

Iako u Hrvatskoj za njihovu glazbu zna samo uži krug gotičara, London After Midnight spada među poznatije američke gothic/crossover bandove s kultnim statusom i u Europi. Imali su i vremena izgraditi ga, u punih četrnaest godina postojanja banda koji je oformljen 1990. u Los Angelesu (California). Okosnicu banda i danas čine Sean Brennan (gitara/vokal/ programiranje), Tamlyn (klavijature) i Michael Areklett (bass), uz novog/starog člana, gitaristu Eddiea Hawkinsa koji je jedan od osnivača banda te im se ponovo pridružio 2001. i bubnjara Joe S.-a koji s bandom također radi od 2001. Ovaj band spada među rijetke koji se mogu pohvaliti da su prodali čak 10 000 primjeraka svoje prve demo kazete, tako da bi mogli reći kako im je kultni status na neki način bio predodređen. Bez obzira što u SAD-u nikad nisu dosegli popularnost kakvu uživaju u Europi i Latinskoj Americi, to ih nije omelo da i svih ovih godina neumorno stvaraju, uporno se odbijajući svrstati unutar granica bilo kojeg žanra. Sve je ovo bilo povodom da konačno hrvatskoj sceni pobliže predstavimo ove Amerikance pa smo kontaktirali njihovog frontmana Seana Brennana da nam malo pojasni neke stare i nove vijesti vezane uz njegov band. Zadnjih nekoliko godina, točnije od 1998. kad je objavljen njihov posljednji album ”Oddities” nije bilo prevelikih novosti vezanih uz novi album koji se očekuje od kraja 1999., no što zbog problema s diskografskim kućama, a što zbog problema s postavom banda, album radnog naslova ”Violent Acts Of Beauty” još do danas nije ugledao svjetlo dana.

”Ponudili su nam nekoliko diskografskih ugovora u toku proteklih godina, od kojih su dva bila od major labela. Većina tih ponuda je još uvijek u fazi razmatranja i pregovaranja tako da o tome ne mogu reći baš puno više nego da smo sad na dobrom putu objavljivanja novog albuma negdje sredinom ove godine”, objašnjava Sean Brennan trenutnu situaciju. ”Prvotni plan bio je objaviti album negdje 2000. ili 2001. Dosta toga se događalo s našim tadašnjim labelom i s nekim potencijalnim labelima, međutim baš su nam se negdje u to doba počele stvari okretati naopako. Velika diskografska kuća koja nam je ponudila ugovor bankrotirala je, starog bubnjara zamijenili smo novim, to je bio Janus, koji je bio fantastičan bubnjar i sve se činilo u redu, počeli smo snimati i koncertno se aktivirali, dok taj isti bubnjar nije počeo imati zdravstvene probleme koji su ga prisilili da ode iz banda”, strpljivo nastavlja Sean. Kad tome još dodamo da su naveliko reklamirani festivalski nastupi LAM 2000. u Europi neslavno propali zbog neprofesionalnosti promoterskih firmi, očito je kako je kreativni rad ovog banda morao biti zamrznut na neko vrijeme. ”Jednostavno nisam želio objaviti album uz sve što se događalo, nekako kao da nije bilo vrijeme za to. No, onda su se 2001. stvari opet počele mijenjati na bolje, angažirali smo novog bubnjara, Joe S.-a čije je prisustvo i ambicija definitivno podiglo moral u bandu te smo do kraja te godine intenzivno nastupali kako bismo učvrstili postavu banda. Cijelo to vrijeme radio sam nove stvari tako da sad već imam materijala za dva albuma. No, ni ja nisam baš uvijek bio zadovoljan sa svim pjesmama koje sam napravio te je sve to usporilo objavljivanje albuma čiji izlazak sada nije daleko”, slijedilo je u nastavku njegovog opisa aktivnosti banda proteklih godina.

Nakon nastupa na M’era Luna festivalu 2002., LAM su u 2003. održali samo jedan jedini live nastup, u rasprodanom kultnom losangeleskom klubu Roxy, a cijeli koncert je bio osmišljen kao koncept r/evolution, o čemu je Sean rekao sljedeće: ”Koncert smo zamislili kao svojevrsno buđenje ljudi iz njihove apatije koja je ovdje u Americi poprimila ozbiljne razmjere budući nikoga više nije briga što se događa s ovom zemljom te jednostavno prepuštaju sve odluke korumpiranim pojedincima jer su ljudi jednostavno prelijeni sudjelovati u nekim bitnim promjenama. Cijeli koncert je bio vrlo energičan i politički obojen, mislim da nam je to bio najbolji koncert do sada. Imali smo video projekcije popraćene pjesmama kao što su neke političke pjesme iz sedamdesetih koje govore o revoluciji, zatim revolucionarna pjesma ‘Black Panther’, kao i jedna ruska pjesma iz Drugog Svjetskog rata napisana protiv nacističke nadmoći. Sve se to dobro uklopilo u našu muziku i objasnilo ono što želimo reći s vizualne strane. Zapravo smo se htjeli osvrnuti i na, najblaže rečeno, jadno stanje na američkoj muzičkoj sceni, kao i na cjelokupno stanje čovjecanstva danas koje se vodi isključivo pohlepom i egom”. Politička angažiranost je očito postala vrlo važan element u izričaju ovog banda, u što se mogu uvjeriti svi koji redovito posjećuju njihovu web stranicu i prate rad banda, a politika očito ima veliku ulogu u njihovim svakodnevnim životima. Točnost naših zaključaka, Sean nastavlja opravdavati tokom interviewa: ”Politika je sam centar mog života, oduvijek sam imao razvijenu tu svijest, ako se sjećaš, mnogo sam se angažirao i u kampanjama za zaštitu prava životinja, kao i cijeli band uostalom”. Za ovog simpatičnog frontmana takav je odlučan stav jedino rješenje u današnje vrijeme kad se na takav način mogu postići pozitivne promjene u cijelom svijetu. Osim u ljudskim pravima, Sean je angažiran i u promicanju prava životinja te je deklarirani vegan, tvrdeći za sebe kako se vjerojatno kao takav rodio. ”Kad sam bio dovoljno star da počnem shvaćati neke stvari, postao sam najprije vegetarijanac, a onda i vegan. Uvijek sam mislio kako je pogrešno ubijati životinje za potrebe ljudske prehrane, pogotovo kad je znanstveno dokazano kako je to vrlo štetno za cjelokupni okoliš te naprosto cijedi nama vrlo važne prirodne resurse”, kaže on rezolutno. No, uz sve te interese, glazba ipak ostaje životni poziv članova LAM, iako se puno posvećuju mnogim drugim stvarima. Čini se da je Sean Brennan od malena znao da će biti glazbenik, iako je neko vrijeme čak studirao film i nekoliko ih režirao. ”Još od ranog djetinjstva glazba je imala za mene posebno značenje, ali mislim da sam negdje kao teenager odlučio potpuno se posvetiti glazbi, zapustivši pomalo fotografiju i filmsku umjetnost koje su me također jako zanimale”, kaže on, ne isključujući mogućnost pisanja soundtracka jednog dana. On trenutno svoje vizualne interese ostvaruje kroz službeni site banda, iako, kako sam tvrdi nije neki Internet ovisnik, smatrajući ga prvenstveno vrlo važnim za promociju koji prije svega ima informativnu ulogu kako bi se pojasnile mnoge nejasnoće vezane uz band.
LAM se često svrstavaju pod gothic stil, iako oni u svojoj glazbi koriste razne elemente, od electra, metala, orkestracija u stilu The Doors, svega pomalo, no Sean je kategoričan kad tvrdi kako ne želi podržati svrstavanje banda ni u jednu scenu, premda se cini kako se puno udobnije osjeća na europskoj, nego na američkoj gothic sceni o kojoj je u više navrata pričao u ne baš pohvalnom kontekstu. ‘‘Ne osjećam se udobno ni na jednoj sceni, smatram ih apsurdnim kao i organizirane religije. Doduše europska gothic scena je PUNO zdravija od američke jer su ljudi puno opušteniji i otvoreniji, dok su u Americi vrlo negativni i destruktivni. No, kao što sam rekao, ne volim granice nikakvih žanrova, stilova i slično”, objašnjava Sean dodajući kako je europska scena bogatija ozbiljnijim i zrelijim bandovima nego američka. Unatoč tome, vrlo je često intervjuirana osoba po njemačkim gothic magazinima kao što su Orkus i Sonic Seducer, a prvi je objavio i split interview s njim i Ville Valom iz HIM-a, objavljen u nastavcima u nekoliko brojeva. Ville Valo je nekoliko puta izjavio kako je veliki fan LAM-a, kao i Jyrki 69, frontman poznatog finskog banda The 69 Eyes s čijim su članovima LAM dosta boravili na M’era Luna festivalu 2002. Na pitanje što misli o njihovim bandovima nismo dobili konkretan odgovor. ”Obojica su jako cool tipovi, kao i njihovi bandovi, posebno Ville koji je jako simpatična osoba s obje noge na zemlji”, pohvalio ih je njihov američki kolega. Suradnje među bandovima koje su dosta česte među bandovima u Europi smatra sjajnima, povezujući to ponovo s ozbiljnijim stavom europskih bandova. Čini se da Europa i LAM imaju poseban odnos s obzirom da im je matični label njemačka diskografska kuća Trisol koja je prošle godine kako bi malo popunila vrijeme do izlaska novog albuma ovih Amerikanaca objavila re-izdanja njihova prva dva albuma ”Selected Scenes From The End Of The World” i ”Psycho Magnet”. No, Sean nam je objasnio kako to nije bio jedini razlog: ”Oba albuma već neko vrijeme nisu bila dostupna u Europi, a i ja sam osobno želio remasterirati i ponovo snimiti neke stvari s tih albuma koje su imale očajan prvotni zvuk te dodati još neke neobjavljene stvari, sve kako bi ti albumi bili malo dorasliji našem današnjem zvuku.” U međuvremenu LAM čekaju potvrde o sudjelovanju na nekim festivalima ovog ljeta u Europi te smo se pred kraj raspitali i o nedavno najavljenom singlu ”Feeling Fascist”. ”Nisam još sto posto siguran da će baš ta stvar biti prvi singl s novog albuma, iako bi zbog političke klime u Americi zapravo to bio odličan izbor”, rekao je Sean zahvalivši se još na kraju za naše zanimanje za LAM, pozivajući sve fanove da se malo više politički angažiraju i o novostima vezanim uz band informiraju na:

službena web stranica: www.londonaftermidnight.com