Intervju: Mina

Švicarski gothic band, Lacrimosa, oformio je u kasno proljeće 1990. pjevač i skladatelj Tilo Wolf uzevši ime iz Requiema W.A. Mozarta. Kako je to djelo nakon Mozartove smrti priveo kraju jedan njegov učenik, stavak Lacrimosa slovi kao posljednje Mozartove note. Iste 1990. izlazi i prva demo kazeta, “Clamor”, a godinu nakon toga i debut “Angst” koji je ujedno bio i prvo izdanje u tek osnovanoj diskografskoj kuci Tila Wolfa, Hall Of Sermon. U samo godinu dana Lacrimosa je stekla kultni status te je zajedno s Das Ich i Goethes Erben zadobila titulu pionora novog njemačkog gothic zvuka. Einsamkeit (1992) katapultirao je Lacrimosu u sam vrh wave/gothic scene prvenstveno zvukom u koji su sada prvi put bile uključene i gitare iako je Tilov klavir još uvijek dominirao. Nakon “Sature” (1993) band kreće na turneju sa Two Witches, legendarnim finskim gotičarima, a posljedica je prelazak Anne Nurmi, njihove dotadašnje klavijaturistice i pjevačice, u Lacrimosu. 1996. Lacrimosa je osvojila prestižnu “Alternative Rock Music Award” kultnog njemačkog magazina Zillo u kategoriji najboljeg alternativnog banda. Novčanu nagradu od preko 10000 DEM uložili su u proširivanje svoje diskografke kuće i uzeli pod svoje bandove poput Love Like Blood, The Breath Of Life, Dreams Of Sanity, itd. Svoj posljednji album, “Elodia” (1999) snimili su u suradnji sa prestižnim London Symphony Orchestra, a u povodu desetogodišnjice djelovanja izdali su DVD i VHS “The Live History”. “Der Morgen Danach” njihov je aktualni singl, a o svemu tome porazgovarali smo s Anne Nurmi.

MINA: Za početak, reci nam nešto o svom dolasku u band. Slažeš li se sa tvrdnjama da si upravo ti doprinijela nešto žešćem zvuku u odnosu na ranije radove?
ANNE: Pa baš i ne, to je nekako bio sasvim prirodan razvoj događaja. U to vrijeme 1994, kad sam došla u band svi smo slušali puno metal bandova, a i inače smo bili zainteresirani za sinteve, žestoke gitare i bubnjeve. Skužili smo da se to ljudima sviđa i to je to. Ja sam shvatila da mi je takav način sviranja vrlo blizak, na nas su dosta utjecali metal bandovi, ali ne, nisam to donijela sa sobom (smijeh).

MINA: Ali ipak si zaslužna za neke novitete; tvoji tekstovi su prvi na engleskom jeziku za razliku od ranije koji su svi bili pisani isključivo na njemačkom.
ANNE: Tilo je rođen u Njemačkoj, to je njegov materinji jezik pa mu je nekako prirodno pisati tekstove na njemačkom. To je također pomalo tmuran jezik, s puno riječi kojima se mogu opisati emocije. Ja sam uvijek pisala svoje tekstove na engleskom s obzirom da moj materinji jezik, finski, nije toliko pjevan, barem se meni tako čini, te se ne snalazim toliko dobro s njim. Svi ti tekstovi se mogu, u biti, izraziti jedino na engleskom i zato ih Tilo i ja i ostavljamo takvima.

MINA: Na vašem posljednjem singlu “Der Morgen Danach” svejedno se pojavila jedna tvoja pjesma na finskom, ‘Vankina’. Možeš li nam reći nešto više o tome?
ANNE: Ta pjesma je nastala sasvim slučajno kao suradnja u studiju. Naš bassist i gitarist, Jay P. i Tilo su komponirali u ta četiri mjeseca koliko smo proveli u studiju, a ja sam sjedila tamo i pisala. To je zaista bila vrlo lijepa i prirodna suradnja i jednostavno sam osjetila da tekst mora biti na finskom i ta se pjesma savršeno uklapa u moj finski mentalitet (smijeh). Bio je to uistinu divan osjećaj, otpjevati tu pjesmu na finskom. Vjerojatno mi i to pisanje na mom jeziku, malo po malo dolazi i sve ga bolje savladavam.

MINA:Tvoj glas zvuči nekako drukčije ovaj put, mekše i nježnije. Jesi li puno radila na svom pjevanju?
ANNE: Hvala, ovaj put smo sve malo drukčije snimali, pjevali smo samo onda kad smo osjetili da je došao pravi trenutak, a i imali smo više vremena nego prije. Osim toga, puno sam pjevala u crkvenom zboru što je definitivno dosta pridonijelo usavršavanju mog glasa.

MINA: Osim Lacrimose, Tilo i ti vodite i vlastitu diskografsku kucu Hall of Sermon?
ANNE: Da, to je vrlo opsežan posao. Dosad smo sami distribuirali sva svoja izdanja, ali sa ovim singlom odlučili smo dio distribucije prepustiti Nuclear Blastu, tako da sad imamo malo više vremena za muziku. Dosad smo sve radili sami, od promocije, preko marketinga i prodaje što i nije mali posao kad uzmeš u obzir da mi nismo jedini band na našem labelu. Zato se sad nadam da ćemo ici u studio odmah nakon turneje koja počinje u listopadu i da će novi album izaći mnogo brže.

MINA:“Elodia”, vaš zadnji album izašao je pred dvije godine, a u međuvremenu ste u povodu desetogodišnjice banda izdali i ‘Live History’. Kakav je to osjećaj biti već deset godina pri samom vrhu na sceni?
ANNE: To je u svakom slučaju velika čast, dapače uživamo u tome, a posebno u činjenici da nas sve više bandova ističe kao uzor, odjednom je dosta bandova počelo koristiti orkestar kao i još neke elemente dotad tipične samo za nas. Sve u svemu – sretni smo!

MINA: Na Elodia turneji svirali ste između ostalog i u Mexicu. Je li istina što mnogi bandovi sa scene tvrde, da je tamo pravi raj za gothic/industrial/EBM te da je atmosfera na koncertima zaista nešto posebno?
ANNE: To je nešto što se stvarno ne može opisati riječima. Svaka zemlja u sebi ima nešto posebno, no u Mexicu su ljudi izrazito topli, osjećaje pokazuju odmah, obasipaju nas ovacijama na pozornici. Publika plače i smije se s nama, znaju sve tekstove, čak i bolje nego fanovi u zemljama s njemačkog govornog područja. U svakoj pjesmi su glasniji od banda (smijeh). Čudesno! Stvarno smo sretni što smo imali priliku tamo svirati.

MINA: Kakav će biti idući album, imate li već neki koncept u glavi?
ANNE:Već smo nešto snimali, Tilo obično nešto napiše pa odmah trči u studio to i snimiti. Uglavnom nam se koncept dogodi sam od sebe, kad već posložimo sve stvari onda skužimo, ‘Gle pa ovo ima smisla, to je neki koncept’, (smije se ). Nikada ne planiramo, sve to dolazi točno iz srca.

MINA: Tilo je u par interviewa spomenuo da je ‘Elodia’ imala izrazito osobni pečat. Postoje li neke paralele sa ovim što sada radite?
ANNE: I ova ploča ima jako osobni pečat, ali po prvi puta se bavimo različitim temama, npr. kako gledamo na društvo, kako ljudi postaju jako površni, o općenitoj ulozi ljubavi i osjećaja među ljudima. Muzički će to naravno biti korak naprijed u odnosu na ‘Elodiu’. Ovaj put smo uzeli puno više vremena za aranžmane, svaki instrument smo htjeli dovesti do savršenstva, do vrhunca njegovih mogućnosti. Ovaj put orkestar na neki način samo prati rock band. Mnogo smo naučili radeći ovaj album.

MINA: Čime se baviš izvan muzike, kad niste na turneji?
ANNE: Pa, još uvijek je tu mnogo posla oko labela, ali osim toga smo veliki filmofili, ponekad volim samo slušati muziku ili pročitati kakvu dobru knjigu. Bavim se i modnim dizajnom, ja sam dizajnirala sav naš stage outfit. Imamo stvarno različitih interesa, a ponekad se volim opustiti samo uz čašu vina navečer.

MINA: Možda i dizajnerska karijera u budućnosti?
ANNE: Trenutno baš i nemam vremena, ali možda kad neće biti toliko posla oko Hall Of Sermon, napravim i nekakvu kolekciju. Vrijeme će pokazati.

MINA: Iako se Lacrimosa ne može strpati baš u neku striktnu kutiju, velikim ste dijelom ukljuceni u gothic scenu. Kakvi su tvoji dojmovi o današnjoj sceni i o njenom neupitnom razvoju?
ANNE: Mi smo pravi gothic band iako su na nas utjecali mnogi stilovi poput metala, elektronike…Pomalo je sramota što više nema nekog pravog gothic banda sa svim onim stylingom koji je uz to išao. Gothic scena je jedna užasno interesantna scena, baš zbog toga što se sada u nju svašta integriralo, što je fantastično, te mnogi bandovi koriste puno različitih stilova, kao i mi uostalom, i ne možeš takve bandove jednostavno staviti u kutiju.

MINA: Gothic više definitivno ne znači samo gothic rock, nego tu sad spada i electro, metal, industrial, power noise. To je omogućilo mnogim bandovima puno širi prostor djelovanja, a svi oni s užim nazorima polako nestaju.
ANNE: Upravo tako. To je fantastična stvar kako ljudi postaju sve otvoreniji. Možeš eksperimentirati koliko hoćeš, nebitno je sad hoće li se to svima sviđati, važno je da je sve moguće. Kod nas uvijek postoji ta neka nit, posebni Lacrimosin štih koji je prisutan u svemu što radimo, ali mi inače jako volimo ekperimentirati.

MINA: Njemačka, a i Europa općenito, definitivno ima najjaču scenu, tome je doprinio i Wave Gotik Treffen. Vi ste bili tamo redoviti gosti, no, kako to da vas se nije moglo vidjeti ove godine?
ANNE: Odlučili smo da zbog posla u studiju ove godine održimo samo jednu mini turneju potkraj godine, tako da jednostavno nije bilo vremena.

MINA: Unatoč organizacijskom kaosu WGT-a prošle godine, vi ste jedan od malobrojnih većih bandova koji su unatoč svemu nastupili. Možeš li malo komentirati tu situaciju?
ANNE: Prošla godina je bila zaista katastrofa! Mi smo imali velikih problema sa samim izlaskom na stage gdje je nedostajalo pola stvari, zvuk je bio jadan. Nismo dobili ni cijeli honorar, ali smo zaključili da su nam fanovi važniji od novca. Čula sam da su novi promoteri odlični i da imaju velike šanse da udahnu festivalu stari sjaj. Znaš, Leipzig je jedinstven grad, zapravo savršen za takav festival. Ljudi koji tamo žive i oni koji dolaze su nevjerojatno otvoreni, naprosto oduševljeni što vide toliko gotičara na jednom mjestu.

MINA: Imaš li još uvijek kontakte sa finskom scenom i Finskom opcenito?
ANNE: Naravno, cijelo vrijeme sam u kontaktu sa svim što se tamo zbiva, sa Two Witches, sa svim njihovim članovima – sadašnjim i bivšim, još uvijek smo svi jako dobri prijatelji. Ponekad se tamo nađem sa The 69 Eyes, pjevač je moj stari prijatelj, Amorphis su također moji prijatelji. Tamo je sjajno, ima stvarno mnogo bandova.

MINA: Finska je vrlo posebna zemlja, uz vas se veže poseban mentalitet. Koliko je to utjcalo na tebe, s obzirom da su tvoje stvari melankolične i atmosferične, barem ono što smo imali prilike čuti u Lacrimosi.
ANNE: Nekakav utjecaj sigurno postoji, mislim. Taj moj finski mentalitet i nije baš nešto što mogu sakriti (smijeh), iako ja nisam tipična Finkinja. Normalno je da ima stvari u mom karakteru koje nose karakteristike moje zemlje, npr. stidljivost, a baš i ne volim puno pričati. Čudno, ha?! (smijeh). Za mene je najvažnije da mogu pokazati iskreno svoje osjećaje i da me moji prijatelji zbog te iskrenosti cijene i vole i da znaju koliko mi je to pokazivanje osjećaja važno. To je ono najfinskije u meni.

MINA: Za kraj, nadam se da ćemo vas jednom vidjeti i u Hrvatskoj. Puno sreće s novim albumom.
ANNE: Nažalost na ovoj turneji ne bi bilo vremena da dođemo, ali nikad se ne zna. Puno ti hvala za interview i uživaj!

DISKOGRAFIJA:

Clamor (demo, 1990.)
Angst (1991)
Einsamkeit (1992.)
Satura (1993.)
Inferno (1995.)
The Clips 1993 – 1995. (VHS, 1995.)
Stille (1997.)
Live (1998.)
Elodia (1999.)
The Live History ( DVD/VHS, 2000.)

službena web stranica: www.lacrimosa.com