Intervju: Ivana Sataić (ivana@venia-mag.net)
Foto:

Lacrimas Profundere, bend dobro poznat ljubiteljima mračnog zvuka goth prizvuka nedavno je objavio svoj novi studijski album naziva „Antiadore“, a ove godine obilježiti će i 20 godina svog postojanja. O „Antiadore“ i svemu što donosi, lijepim i manje lijepim trenucima u karijeri i budućim planovima porazgovarali smo sa suosnivačem i gitaristom benda Oliverom Nikolasom Schmidom. 

Lacrimas Profundere - Oliver Nikolas SchmidVENIA: Željela bih započeti sa nekoliko pitanja o vašem novom albumu „Antiadore“. Što možeš reći o priči i stihovima na albumu?
OLIVER NIKOLAS: Album kaže u koje se NISI u stanju zaljubiti! Kao Romeo i Julija, ali bez Julije! (smijeh) Postoji cliché da se svaka pjesma u rock ‘n’ rollu nosi sa: „moja draga me ostavila…“, mi kažemo, da, ali  u svojim stihovima dodajemo i „ali sada me više nije briga“ i Antiadore sumira to sve! Nešto poput vodiča za završiti vezu! Tužnjikavi stihovi kao „I’m a Wild Child“ (W.A.S.P.) ili „Don’t eat yellow“ Franka Zappe su već napisani, pa što je još ostalo za reći! (smijeh)

VENIA: Možeš li ukratko usporediti vaš novi album sa ranijima kako bi ljudi koji još nisu otkrili vaš sin znali što mogu očekivati?
OLIVER: Pokušali smo apsorbirati sve svoje utjecaje i osjećaje koje smo imali u zadnjih 20 godina i ispljunuti ih u ovaj album. Svake godine iskusiš toliko mnogo stvari, vidiš nove zemlje, upoznaš nove ljude! Željeli smo uključiti svaki komadić koji je utjecao na nas u zadnjih 20 godina. Od At the Gates do Paradise Lost do Anatheme! O „Remembrance Song“ sam čitao neke usporedbe s Iron Maiden, koristimo riffove primjerice u pjesmi „What I’m Not“ koje bi mogle biti i na Godsmack albumu, „Dead to Me“ je u raspoloženju Katatonie i „All For Nothing“ bi mogla biti i na Anatheminom zadnjem albumu! Pa, uzmi srž i skoro si dobila novi album! Pisanje pjesma je čudna igra, ako želiš stvoriti nešto posebno što će trajati za vječnost moraš se baciti u nepoznato i vidjeti što se događa, mislim da je to ono što rock’n’roll znači, da se izgubiš u glazbi! Ili drugim riječima: stvarati album je vrlo slično onomu što ljudi govore o Woodstocku –  „Ako se sjećaš, nisi bio tamo“. Hahaha!

VENIA: Da možeš izabrati samo jednu pjesmu kako bi predstavio album publici, koju bi izabrao i zašto?
OLIVER: Puf, izabrao bih „My Release In Pain“ jer je to prvi singl sa ANTIADORE i snimili smo spot za tu pjesmu, pa…

VENIA: Želiš li naglasiti ili imenovati favoritom još koju pjesmu pored ove koju si izabrao u prijašnjem pitanju?
OLIVER: „Head Held High“ mi je jako posebna jer sam ju skladao zajedno sa svojim idolom Ricky Warwickom (The Almighty, Thin Lizzy, Black Star Riders).

VENIA: „Antiadore“ je vaš 13. album, uskoro ćete obilježiti 20 godina od izlaska vašeg prvog albuma 1995. Kada se osvrneš na te godine i sve kroz što ste prošli, što bi opisao kao najveću vrijednost vašeg benda?
OLIVER: Toliko mnogo ih je! Naš zadnji album „The Graniose Nowhere“ nas je odveo u 16 zemalja uključujući i Južnu Ameriku, Moskvu i Kinu, vjeruj mi nikada u životu nisam mislio da ću stajati na kineskom zidu, na primjer! Svirali smo u Šangaju, Pekingu i i još više pored najvećihfestivala poput Wackena ili Szigeta, sva godina je bila odlična avantura!

VENIA: Nakon svih ovih godina u glazbi, možeš li se sjetiti najtežeg i najljepšeg trenutka u svojoj karijeri do sada?
OLIVER: Teža je, primjerice, bio koncert u, mislimd aje bilou  Tacni. Morali smo se voziti kroz pustinju jer nema aerodroma u Tacni! Brzo nakon koncerta smo svi sjeli u bus i samo smo se htjeli dovesti kroz pustinju do sljedećeg aerodroma i letjeti nazad u Peru, no vozač je rekao da neće voziti jer nije dobio svoj novac! Vrijeme leti jer avion nije čekao neke nepoznate rockere iz Njemačke. Naš tour manager je zvao lokalnog promotera u njegovu hotelsku sobu, no on je pobjegao sa svim novcem uključujući onim za vozača busa, našim honorarom, ukupnim prihodom, svime! Sljedeći koncer je bio u Santiagu u Čileu: naš koncert je bio istoga dana i u sitoj ulici kao Slayerov koncert. Tom Araya je rođen u Čileu i svirali su prvi put u 10 godina. Znaš, nije to isto kao recimo u Njemačkoj. Mi ovdje možemo otići na koncert skoro svaki dan, u Južnoj Americi kada je Slayer svirao prvi put u 10 godina svaki rocker i metalac je išao na Slayer. Stigli smo dan prije koncerta i okinuli par fotografija jer je pored našeg hotela bio zid sa plakatima prekriven sa LACRIMAS posterima, sljedeći dan na istom zidu, pogodi: da, u pravu si: Slayer posteri, hahaha! No lijepo: na kraju koncerta je ispalo da je najbolji na cijeloj turneji, jer je 200 ljudi (vjerojatno nisu uspjeli dobiti karte za Slayer) je vrištalo i napravilo party kao da ih je 2000! Ili turneja u Britaniji sa Apocalypticom: lijepo, teško: guma na našem tour busu je eksplodirala na autocesti za Birmingham i vozač busa je odlučio vratiti se na prvo odmaralište i tako dalje…

VENIA: Od dana kada ste se okupili kao bend dosta se se promijenili u glazbenom kontekstu. To je bio vaš izbor ili je došlo prirodno?
OLIVER: Znaš, svaki glazbenik je u potrazi bez kraja. U potrazi za novim izazovima, za sljedećim pićim ili vratima tourbusa, hahaha! Mi smo u toj potrazi za novim festivalm i sviranju na mjestima na kojima nikada prije nismo bili i još je toliko toga za otkriti! Nikada nismo htjeli dvaput napraviti isti album i nikada ne pratimo plan! Ono što vidiš je ono što dobiješ! Ne bojimo sovja lica kao KISS jer to je ono što KISS radi, ne koristimo maske kao Slipknot jer to je ono što Slipknot radi! Mi letimo na koncert, ostanemo u backstageu i odemo na pozornicu! Jedina stvar koju napravim prije nego dođemo na pozornicu je da promijenim čarape, hahaha! Što sam htio reći je: ništa nije bilo kalkulirano i  nije bilo plana za to. Samo smo izašli i napisali pjesme koje smo voljeli i samo se možeš nadati da će ih i drugi ljudi voljeti.

VENIA: Opisujete svoju glazbu kao Rock and Sad. Slažeš li se s etiketom gothic rock/metal i po tvom mišljenju gdje je granica između Rock and Sad i gothic rock/metal?
OLIVER: Mi jednostavno ne želimo nigdje biti grupirani. Prije mnogo godina smo imali ideju naći svoj vlastiti opis: RocknSad jer danas je toliko sranja objavljeno pod zastavom Gothic! Sada u gotovo svakom intervjuu netko pita što znači RocknSad, sažetak: 4 luda tipa, boca Jacka i sreli su se na Skid Row koncertu prije 15 godina sa Panterom, HIM, Sentenced kao support bendovima i sljedeći dan su osnovali bend, nešto kao Satanic Beach Boys!

VENIA: Prije nekoliko godina gothic scena je bila vrlo aktivna sa mnogo fanova, danas se čini da gotovo da imamo tišinu na sceni. Kako ti vidiš gothic rock glazbu danas u usporedbi sa prije pet ili deset godina?
OLIVER: Da, u pravu si! Goth Rock nije više „in“, ali sve se vraća, danas svaki novi bend zvuči kao Led Zeppelin, za 5 godina ćemo vidjeti povratak death metala i vjerojatno za 15 godina Goth Rock je nazad! Nadam se da ćemo onda svi još biti živi!!!

VENIA: Sada kada vam je izašao novi album, imate li plan za turneju, postoji li šansa vidjeti vas u Hrvatskoj ili negdje bliže nama?
OLIVER: Stvarno se nadamo! Baš smo se vratili s turneje u Finskoj i bilo je tako cool! Bili smo u otprilike 25 zemalja u zadnjih nekoliko godina i mislim da je Hrvatska jedna od onih gdje nismo svirali ranije, tako da je vrijeme! Promoteri tamo, javite mi se!!!

VENIA: Općenito, što možemo očekivati od Lacrimas Profundere u budućnosti?
OLIVER: Proslaviti ćemo ovih 20 godina u mnogo doba: sada sa izlaskom novog albuma, u ljeto sa reizdanjem prva dva albuma u box setu i u jesen će naša izdvačka kuća objaviti EP sa akustičnim pjesmama tako da se nadam da će 2013. biti sve samo ne dosadna!

VENIA: Na kraju, želiš li poslati neku poruku vašim hrvatskim fanovima?
OLIVER: Uvijek kada me pitaju ovo pitanje, najveća mi je i najvažnija stvar veliko hvala na svoj podršci koju smo dobili tijekom godina. Mnogo je više onih koji nas podržavaju od onih koji ne. Stvarno, stvarno sam zahvalan na tom. Aktivni smo na društvenim mrežama, Twitteru i Facebooku, i tako dalje i naprijed. Pa, ako želite znati što se događa provjerite. Hvala vam puno, vidimo se uskoro!

Službeni web: www.lacrimas.com