(Spinefarm/Universal, 2010.)
Najnoviji album jednog od najutjecajnijih britanskih bendova ’80-ih godina izašao je koji tjedan prije njihovog zagrebačkog koncerta. Vijest o tom koncertu bila je objavljena sasvim nenadano i oduševila je brojne njihove poklonike – one koji ih prate od početka karijere, kao i mlađe generacije koje su do njihove glazbe došle posredno, preko drugih bendova. Utjecaj Killing Jokea osjeti se u zvuku mnogih mladih bendova. Njemački bend Love Like Blood odao im je počast davši si ime po jednoj od najpoznatijih pjesama Killing Jokea. «Absolute Dissent» pokazuje da i nakon više od trideset godina postojanja na sceni, Killing Joke imaju snage i inspiracije snimiti kvalitetan album. Mnogo se toga dogodilo s članovima benda tijekom tri desetljeća, puno su različitih stvari napravili u glazbi, no ovim albumom, osim što se nadovezuju na desetljeća svog stvaralaštva, čini se kao da zatvaraju krug vraćajući se počecima i svom prvom albumu, «Night Time» iz 1985.
Album otvara naslovna pjesma «Absolute Dissent», koju slijedi «The Great Cull». Obje pjesme imaju vrlo sličnu strukturu i gotovo identične riffove u refrenu i vrlo će vam brzo ući u uho. Slijedi ih «Fresh Fever From The Skies», koja nastavlja zadani zvuk.
Tematski se tekstopisac Jaz Coleman drži svojih stalnih preokupacija; politike, stanja u svijetu i društvu. Kao što nam je rekao u intervjuu neposredno prije zagrebačkog koncerta, za Killing Joke nikada nije napisao ljubavnu pjesmu, niti ne namjerava. Takvu tematiku ostavlja za svoj skladateljski rad unutar klasične glazbe, dok mu rock forma više odgovara za slanje društveno osvještenih poruka – želi ljudima poručiti da trebaju biti informirani i zajednički mijenjati svijet oko sebe.
«In Excelsis» zvuči kao stvoreno za koncerte. Na Jazov hrapavi glas i nepromijenjeni ritamski obrazac naslanjaju se gotovo popične melodije, čime dobivamo zahvalnu koncertnu stvar. Veći dio albuma zvuči upravo tako: ponešto hrapavo, u osnovi punkerski jednostavno, no nadograđeno pitkim melodijama,
«European Super State» ima electro uvod i zvuči vrlo plesno. Pjesma zaista zaslužuje godine puštanja po dark partijima. No, ispod plesnih melodija koje se provlače kroz cijelu stvar, krije se ozbiljna politička poruka. U duhu je to najboljih post-punk/dark pjesama iz ’80-ih – ljudima se daje materijal na koji će se moći isplesati, ali i koji će ih natjerati da razmišljaju. Killing Joke to vrlo dobro rade. Bez moraliziranja, forsiranja vlastitih stavova, bez propagande; oni ne koriste umjetnost za promicanje političkih poruka, već stvaraju umjetnost kao dio stvarnog svijeta, umjetnost prisutnu u društvu, osvještenu i angažiranu, ne alat za nametanje ideja, već mogućnost promišljanja i učenja.«The Raven King» ima laganiji uvod i ponešto je drugačija od ostalih pjesama na albumu. Jazov vokal je čišći i pjevniji, emotivniji. S razlogom, jer puno se emocija krije iza ove pjesme, posvećene bivšem članu benda i neprežaljenom prijatelju Paulu Ravenu. Pjesma nakon prve minute postaje žešća, ali klavijature su i dalje jako prisutne. Bubnjarski i gitarski crescendo odjednom se smiruje i ostaju nam samo gitara i klavijature, zatim Jazov glas koji pjeva: «Touched by a common genius / All bound by fate and common purpose / Brother of this wretched man / I heed your call – never giving in». Zaista, ovo je najljepši mogući način da se oda počast velikom prijatelju, čija je prerana smrt ujedinila originalnu postavu benda i potakla ih da ponovno zasviraju skupa.
U «Depthcharge» riffovi postaju više metalizirani, a Jazovo pjevanje s donedavnog cleana povremeno prelazi u hrapave vriskove.
Thrash metal riffove nalazimo i u «Here Comes The Singularity», a Jaz se vraća melodičnijem pjevanju. Dok laganije dionice basa i gitare smiruju atmosferu sredinom pjesme, pojačavaju se gitarske melodije, sonični zid postaje sve žešći i siroviji.
Posljednja stvar s albuma je «Ghost of Lanbroke Grove». Electro uvod gotovo reggae ritma, uz bubanj i neizostavni bas, na koje se nadovezuje Jazovo naizmjenično hrapavo scream pjevanje uz šapat. Svidjelo mi se da je za kraj ostavljena jedna od najzanimljivijih pjesama, osjetno drugačija od inače vrlo stilski ujednačenog albuma.

Na ovom albumu, slušate li zaista pažljivo, na pojedinim ćete mjestima čuti i grunge prijelaze, i vokal Jonathana Daviesa, i punk sredine ’80-ih i metal ranih ’90-ih. Ne bez razloga. I Nirvana i Korn i Metallica i mnogi bendovi prije i nakon njih učili su od Killing Jokea. Igrom nekog neobičnog slučaja, Killing Joke su uvijek ostali velik, ali mali bend, utoliko što nikad nisu rasprodavali platinaste naklade svojih albuma, za razliku od drugih navedenih bendova. I tu se krije dio njihovog šarma. Uvijek pristuni i važni, veliki po mišljenju upućenih, a nikada u poziciji da se prodaju i postanu veliki po mišljenju MTV-jevske publike. Killing Joke treba slušati zato što su snimali dobre albume prije trideset godina i zato što je «Absolute Dissent» nepobitni dokaz da to čine i danas. Osim toga, Killing Joke treba slušati i iz čisto obrazovnih razloga – jer odjednom vam se ono što ste kod novijih bendova smatrali originalnim i ne čini više toliko originalno. Jaz i ekipa su se toga sjetili koje desetljeće ranije.

Recenzija: Sara Profeta (sara@venia-mag.net)