Intervju i foto: Nerissa AlissonNerissa Alison

HIM:  Nedvosmislen ili neshvaćen romantičar?

“Dark light” osvjetljuje praznu pozornicu dok puna dvorana očekuje još jedan trenutak za pamćenje sa HIM-om. Prije toga, svi ovdje prisutni imali su priliku zagrijati se snagom koju su im dali Paradise Lost, bend koji je toliko toga dao svijetu metala i koji neprestano nastavlja iznenađivati. Od “Unreachable” to “Beyond Redemption”, ondje stojim, na privilegiranoj poziciji, pored nekoliko drugih fotografa, svih spremnih reflektirati cijeli koncert kroz prve tri pjesme.
Iako je dvorana bila popunjena do zadnjeg mjesta, mogli ste osjetiti elektricitet i pozitivne vibracije među publikom, osjećaje ne tako česte u pjsesmama i stihovima koje pjeva HIM, kao, “I’ve been burning in water and drowning in flames, just to prove you wrong and scare you away… Love is a flame that can’t be tamed, and thought we are its willing prey, we are not the ones to blame… A prey she was for the cruelty of love, while its serpent inside crawled straight towards her heart, the coldest kiss love ceased to exist… “ Između mnogih drugih…
Neočekivano, taj trenutak u tami bio je prelomljen iznenadnim aplauzom i emocijama. Fotoapart u ruci, bili smo spremni usnimiti što više fotografija u dozvoljenom vremenu, jer svaki član HIM-a izašao je na pozornicu dati sve od sebe na još jednom od njihovih nezaboravnih koncerata.

1991., u hladnom srcu Helsinkija u Finskoj, tri prijatelja, Ville,  Migé i Linde našli su se da bi stvorili HIM, His Infernal Majesty, ime koji im ne odgovara u potpunosti. Iako je u to vrijeme njihova glazba  mračna i žestoka, kombiniraju je sa nježnim, lijepim melodijama, sve da bi se naglasili stihovi, puni bola ali, čak i u njihovim najmračnijim trenucima, u njima možete pronaći tračak nade. Romantičarsko plivanje u dubine osjećaja modernog doba.

Da bi se bolje razumjelo HIM pomaže razumijevanje kreativne ruke iza benda, u ovom slučaju pjevača i stihopisca Ville Vala. Bilo je zadovoljstvo imati priliku intervjuirati ovu intrigantnu glazbenu osobnost, otkriti da njegova pjesme doista reflektiraju ono što je on, iskrena, mislena i  domišljena osoba, čiji šarm ide dalje od njegove glazbe kao što možete otkriti u intervjuu koji slijedi.

HIMVENIA: Ok, počnimo. Reci mi ponešto o kreativnom procesu iza HIM-ovih pjesama.
VILLE: Aaahhh…. Pa, znaš, u vrijeme kad sam imao negdje 13 godina zaljubio sam se po prvi puta i to nije baš dobro završilo. Bilo je teško izaći na kraj sa činjenicom, nisam znao kako se nositi s tim ili kako govoriti o tome, ali otkada sviram otkrio sam da je najbolji način za mene nositi se sa emocijama tako da napišem pjesmu. Pa od tog određenog prekida radim upravo to i to sam ja, akustična gitara i tužan trenutak, i nadam se da kroz glazbu tuga ulazi u glazbu i ostavlja me biti.

VENIA: Mislim da je tako, mislim da tuga ulazi u glazbu ili se barem tako osjeća.
VILLE: Ne uvijek. Recimo da je glazba kao zrcalo, možeš se vidjeti iz ugla, ne možeš vidjeti drugačije, možeš se vidjeti sa strane ili pozadinu ili na gore, na dolje ili kako god. Jednostavno ti daje novi ugao i kroz novi ugao to je kao glazbena terapija, više ili manje, u mogućnosti smo se nositi, možda razumijeti situaciju u kojoj se nalazimo malo bolje, i nadam se možda živjeti da bismo vidjeli novi dan. To je ono što je glazba za mene, znaš. Tako sve nastaju. Onda idemo na mjesto gdje imamo probe s momcima i isprobavam bitove i dijeliće i ako je sve što osjećam prema njima dobro, ona jednostavno počnemo rditi na njima, dodajemo meso oko kostiju.

VENIA: Znači, ti si veliki dio glazbe?
VILLE: Pa, reicmo samo da smo mi bend i znamo se otkad smo bili klinci. Rifovi, melodije, stihovi i osnovna sturktura pjesme su moji, ali onda svačiji način sviranja očito utječe na to kakve su pjesme, jer obično nastaju iz vrlo akustičnog kostura.

HIMVENIA: Kako bi opisao svoju glazbenu evoluciju?
VILLE: Uhm…. Ima je? Ne znam… Ljudi smjeraju nositi različitu odjeću, povremeno, ne žele nositi isti par tenisica cijelo vrijeme. Mislim da isto ide i sa glazbom. Mijenjaš se iz dosade i zbog utjecaja koji su oko tebe. Gledaš TV, čitaš novine, susrećeš ljude, ne sviđaju ti se ljudi i sviđaju ti se ljudi, i to je utjecaj. Vidiš Johnnyja Deppa sa cool šeširom i moraš i ti imati jedan. To je tako. Isto je s glazbom, čuješ dobru pjesmu i srce ti brže kuca ili sporije ili svejedno, i ako je sve kako treba biti onda kradeš taj jedan maleni dio sebe da bi pokušao oponašati isti osjećaj. Tako da ne znam što je evolucija, to je samo, uhm, ne znam što je, linearno, ima li napretka? Jer suština onoga što glazbeno radimo je više-manje ista, samo pokušavamo biti iskreni i ja volim melankoličnu, sentimentalnu glazbu, znaš, to je suština svega. Znaš, samo ideš sa tokom i nadaš se najboljemu, više ili manje, misleći da nije tako unaprijed promišljeno.

VENIA: OK, pogledajmo posebice ovaj zadnji album, mnogi “hardcore” HIM fanovi misle da ste se prodali izdavačkim kućama.
VILLE: Sa Venus Dom? (Potvrđujem mu.) Pa, to je čudno jer sam to dobio od “Dark Light”, jer “Dark Light” je mnogo izravniji i poppy. “Venus Doom” ima kao ‘Sleepwalker’, ‘Past Hope’… To je čudno. Mislio sam poprilično suprotno jer većina ljudi, koja je voljela taj prvi album, vole novi i mrze sve prethonde. Pa…

VENIA: OK, to sam željela znati.
VILLE: Da, naravno.

VENIA: Po mom mišljenju, a uvijek to objasnim ljudima koji misle da znaju sve o tebi i HIM-u, mislim da je tvoja evolucija kao osobe u posljednjih nekoliko godina bila dolje i van. Misliš li da trebaš, kao neki umjetnici, biti u depresivnijem raspoloženju da bi pisao glazbu koja intenzivnije dotiče ljude?
VILLE:  Uhm… Pa….  Pa to je pomalo smiješna stvar na način kad govoriš o tome, recimo, ljudi koji misle da me znaju, ne znaju ništa o stanju u kojem sam bio kad sam napisao nekoliko pjesama. Znaš, smiješno je, raspravljao sam o nekim pjesmama ranije i jednostavno je smiješno da oni misle da je nešto što oni osjećaju vrlo slomljenog srca, vrlo duboko, meni je to posve suprotno. Pa, čudno je kako protumačiti emocije, oni to obično ne rade.

VENIA: (Nakon prekida za kavu kada je Ville pitao može li pušiti u konferencijskoj dvorani i rečeno mu je ne). Hoćeš li ikada prestati (pušiti)?
VILLE: Da, naravno, ali ne zato štomi vlada to kaže.

VENIA: Ma ne, kažem zbog tebe.
VILLE: Pa, da.

VENIA: Dugo živio Ville Valo da stvori još mnogo dobrih pjesama.
VILLE: Da bi bio u prodaju još mnogo godina! (Oboje se smijemo.)

VENIA: Vratimo se na temu, osjećam da je više tvoja osobnost to što inspirira tvoje pjesme nego nešto što bi drugi voljeli misliti.
VILLE: Pa, ne znam. Možda moraš izabrati nekoliko pjesama i  možemo ih secirati, ako znaš što želim reći.

HIMVENIA: Da, napravit ćemo to za minutu. Prije toga imam još nekoliko pitanja. Kakav je osjećaj biti na turneji sa Paradise Lost?
VILLE: Oh, zabavno je! Bili smo im davno predgrupa, znaš, dali su nam priliku. Bili su slobodni pa smo ih jednostavno pitali ako bi se htjeli pridružiti. Oni svu vrlo utjecajan bend, bar za mene, ne za ostale momke u bendu, oni nikada nisu bili fanovi, ali, ja sam bio fan “Lost Paradise-a” i onda “Gothic-a” i onda kad su zaokrenuli u ovu više Metallica stvar, sa “Draconian Times”, to nije bila moja šalica čaja. Ali ponovo sam se zaljubio u njih opet sa “One Second” i još uvijek sam volio “Host”, volio sam bitove i dijelove “Believe in Nothing”, a dobre su stvari na “Symbol of Life”. Napravili su toliko različitih albuma, oni su na neki način kao heavy metal Depeche Mode. Oni su jedan od nekoliko bendova čiji album možeš stvarno, stvarno voljeti i onda mrziti drugi. I to je odlično, imati takvu različitost u svojoj kreativnosti albuma. Stvarno smo sretni što ih imamo, odlični su kolege. Super je što ne moraš do kraja pojačati svoj IPOD prije koncerta, dobiješ odličnu glazbu netom prije nego izađeš na pozornicu svirati s njima. Imali su odličan soundtrack za piti vodu i pušiti cigaretu i sortirati tužnu listu (za koncert).

VENIA: SAD, trenutno vam ondje ide stvarno dobro, kakav je osjećaj? Kako je to utjecalo na HIM kao bend?
VILLE: Pa, u mogućnosti smo istražiti svoj teritorij a lijepo je biti u mogućnosti okusiti krafnu preko mora, znaš, to je isto kao što poslije ove turneje putujemo u Australiju. Lijepo je. Već smo jednom bili tamo, ali je, uhm, iscrpljujuće, iako vrlo uzbudljivo, jer znači da više tvog vremena odlazi na turneju a manje na to da vidiš svoju obitelj, manje vremena koje provodiš s prijateljima. Prošle godine bio sam vjerojatno sedam, osam mjeseci izvan kuće, to je dugo vrijeme, kao da imam raspored poslovnog čovjeka, puno i puno putovanja i ne nužno toliko sviranja. Naviknut si na dijeliće i dijelove, ali povremeno to može biti strašno dosadno. Ali u SAD-u je super, zabavno je, znaš, volim američku kulturu. To je mlada zemlja, istovremeno ima čudnu povijest, kao suprotnost ja nisam baš dobar u povijesti, ali možeš vidjeti da ljudi u Europi više slijede rutinu u svojim zemljama, a otamo su svi više izmiješani, svi imaju nešto drugačije u svojoj krvi i vrlo su ponosni na svoje naslijeđe i ako nađeš zgradu stariju od 100 godina to se smatra drevnim. To je sjajno!

VENIA: Vratimo se na nekoliko pjesama prije nego završimo intervju. Počnimo sa “A Funeral of Hearts”. Reci mi o toj pjesmi.
VILLE: Što te zanima?

HIMVENIA: Zašto? Zašto je ljubav pogreb srca, oda okrutnosti gdje anđeli plaču krv i raste cvijeće propasti?
VILLE: Pa… Cvijeće zla, to je Shawl Bald, sve smo ih naučili. . Uhm…. Oh, pa, to je samo moj način slavljenja, ta ljubav je jedna od samo nadmoćnih emocija koja udara Boga u jaja, znaš, mnogo je snažnija od politika ili religije i dotiče svakoga. To je vrlo divlja zvijer, ali opet, svi žele biti zaljubljeni, i što više to bolje, i ostavlja mnogo duhova i tvoje se srce pretvara u groblje vrlo lako i to nije natjecanje, alil, ja imam prilično dobar broj mauzoleja u svom srcu, i vrlo sam ponosan na njih, bio sam u mogućnosti dijeliti mnogo lijepih trenutaka i također ružnih trenutaka sa ljudima. Ali to je jedna od pjesama koja nema određenu priču iza sebe.

VENIA: Ako postoji jedna pjesma za koju bi rekao da predstavlja tebe ili po kojoj bi želio da te ljudi pamte, koja bi to bila?
VILLE: Pa, vjerojatno bih trebao reći da je to ona na kojoj trenutno radim jer se ne smatram spremnim kao osoba, znaš, pronalazim mnogo novih stvari. Imam 31. godinu, sam sam godinu dana, to je strašno. Nisam otišao…

VENIA: Ne razumijem ovo.
VILLE: Pa, putujem cijelo vrijeme i mogu ti reći da veze na daljinu ne rade. To je uvijek jebena katastrofa… Ali, uhm… nadam se da će se misli koje sam pokušavao staviti u pjesme koje sam do sada pisao kristalizirati više i više u svakoj i onoj pjesmi koju ću početi pisati sutra.

VENIA: Znači, svaki dan si sve bolje?
VILLE: Ne bolje, ali imam više znanja, malo po malo, pa mislim da, otkada je svaka pjesma na neki način stranica akustičnog dnevnika ili štogod, nemam se razloga sramiti onoga što sam napravio u prošlosti ili, znaš, što sam napravio a nisam na to nužno super ponosan ali moraš napraviti nekoliko pogrešaka da bi naučio napraviti nove.

VENIA: Da, moraš naučiti pasti da bi ponovo ustao.
VILLE: Pa, to je lagani dio. Ali težak dio je paničariti jer znaš da ćeš ponovo pasti. Tako da nema neke određene pjesme na koju bih bio ponosniji od druge. Sviđa mi se “Salt In Our Wounds”, to je jedna od mojih favorita, čini se da su mnoge na “Deep Shadows and Brilliant Highlights” trebale biti jebeni soloalbum, sve su pjesme započele vrlo aksutično i to je vriše pjevački, skladateljski album od prethodnih.

VENIA: Ta je predivna.
VILLE: Sviđaju mi se stihovi. Sviđa mi se vibra.

HIMVENIA: Mogla bih ovdje sjediti s tobom satima i analizirati s tobom tvoje stihove….
VILLE: Pa, to je uvijek zanimljiva stvar, pjesma ili knjiga koju smo sada analizirali biti će analizirana drugačije sutra.  Pa nema potrebe gubiti vrijeme, to je jednostavno tako…. Emocije nisu linearne, ne idu od točke A do točke B, ne počinju i ne završavaju. Samo jesu. I to je ono što je glazba za mene, i ovisno o situaciji i raspoloženju, šire ruke u različitim smjerovima, mislim.

(Dok ja skupljam svoje stvari Ville nastavlja govoriti srdačno o interpretaciji pjesama, u tom trenutku ponvo uključujem diktafon. U ovom “razgovoru” spominjem “Pretending”…)

VILLE: I onda ljudi ne znaju da se smiješ, to je zabavna stvar o tome.

VENIA: A “Pretending” smatraš time?
VILLE: Da, vrlo je osobna. I nastala je iz vrlo osobnog trenutka, pa iako je pjesma vrlo izravna, vrlo poppy i direktna, znaš, vrlo je indirektno značenje iza nje, pa je uistinu zabavno kako je ljudi vide….

Pa sa ovim završnim riječima za misao, intervju je zaključen i željela sam da mogu još razgovarati  o Ville Valu, muškarcu, romantičaru i kreativnom umu iza HIM-a, pa “let him weep you this poem as heaven’s gates close… And paint you his soul scarred and alone…”

www.heartagram.com