Intervju: Ivana Sataić – ivana@venia-mag.net
Foto: Maja Pavičić

Nakon dvadeset godina uspješne karijere u Hrvatskoj i regiji, Gibonnija ne treba posebno predstavljati. Jedan od naših najkvalitetnijih i najcjenjenijih glazbenika ove je godine objavio svoj prvi album na engleskom jeziku i otisnuo se, uz koncerte u regiji, i šire na međunarodnu scenu. Tako je u petak, 29.11.2013. godine nastupio i u proslavljenoj bečkoj dvorani Gasometer, a nakon koncerta s Gibom smo za Venia-Mag razgovarali o albumu “20th Century Man”, istoimenoj turneji te prije svega – glazbi.

Gibo-Venia2013_01VENIA: Večeras si nastupio drugi put u Beču u manje od šest mjeseci. Kakvi su dojmovi s prvog koncerta, a kakvi sada?
GIBO: Prvi put smo bili vrlo uzbuđeni, nismo znali uopće što se događa, koliko ćemo podrške imati od domaćih ljudi, a koliko će doći Austrijanca, je li netko došao namjerno, tko je zalutao tako da smo bili uzbuđeni, ali je sve bilo super, u prva tri reda su bili naši ljudi i to je napravilo ‘ajmo reći epidemiju i na Austrijance koji su bili možda na šanku i malo rezervirani i nisu znali o čemu se radi. *smijeh*
A sad je već bilo dosta toga i ovdje po medijima, samo prekjučer je bilo sedam članaka u jednom danu, dosta me podržava i ORF kao njihova nacionalna kuća i oni su danas snimali prvih pola sata koncerta, a imam i podršku od Kronen Zeitunga, to je kao kod nas Večernjak, dnevne novine. To je sigurno sve super, a jedina stvar što nažalost nije super na teritoriju svijeta je to što je CD medij na samrti i vjerojatno ovo da je sve ovo bilo prije 10 godina bi ploča već bila zlatna u Austriji i to bi bilo super. Baš sam pitao što se događa i izdavač kaže da u odnosu na ono što se s drugima događa ovo čudo. Iako je to čudo, na primjer, u nekim našim omjerima onako kako je to bilo prije 10 godina u Hrvatskoj i s tim se susrećem ja kao i primjerice Paul McCartney bez razlike.

Gibo-Venia2013_02VENIA: A jesi li razmišljao o digitalnom formatu albuma, danas je dosta aktualan iTunes?
GIBO: Jesam. Amazon, iTunes, Njemci imaju to, ali teško je možda jer ja stilski nisam jako fokusiran kao što 2013. godina očekuje od izvođača. Danas je teško biti i heavy metalac, nije ni to dovoljno jer moraš biti decidiran – jesi li thrash ili si black, ili si death, sve mora biti decidirano i tako je u svim stilovima muzike. Kako ne pratim elektronsku muziku ne znam, ali kontaktiram s tim ljudima koji organiziraju tu vrstu festivala i ta se glazba također zatvara u, kako bi rekao, geto. Sad sam  ja u situaciji da ljudi koji u Hrvatskoj i u regiji moju glazbu vole, podržavaju i prate godinama nemaju problema sa mojom raznolikošću, ali svatko tko to sluša po prvi put ne zna i pita: ‘šta je ovo, di ću s ovim?’. Ja kažem: nemoj razmišljat, samo gledaj jel ti dobro, nemoj mislit, glavno da je dobro. *smijeh* Ja sam takav čovjek, tako i za stolom, ako postoji salata, meso, riba, pašteta, šampinjoni, šampite, ja moram sve probati. *smijeh* Tako i muziku radim. I teško mi se fokusirati na to kao: znate ja sam za roštilj i pravit ću samo ćevape. A sad muzika tako zvuči, mora sve biti jako, jako, jako fokusirano. Tako da imam tih nekih prepreka koje su nesavladive, ali ja sviram zato što uživam i to mi je najbitnije, da se ja dobro osjećam i da se večeras ne bi mijenjao s nikim od onih koji su otišli svirat u nekom klubu koji će biti više neka party i alkohol varijanta. Mi smo večeras odsvirali neke najljepše pjesme iz povijesti, ali i neke nove koje možda mogu parirati. Možda su ‘Hide the Mirror’ i ‘Brother Cain’ dvije najbolje pjesme, ali treba biti specijalno raspoloženje za njih.

Gibo-Venia2013_03VENIA: Jesi li, s obzirom na reputaciju ove dvorane, imao teret Gasometera?
GIBO: Jesam.
VENIA: Sad kad je prošlo, opravdano ili ne?
GIBO: Pa mislim da je bilo jako puno domaćih ljudi, ljudi koji razumiju moje pjesme i razumiju moj jezik tako da su oni na kraju napravili uzavrelu atmosferu. Pitao sam poslije i Austrijance kako je njima bilo, bilo im je isto jako dobro, i ovo što razumiju i što ne razumiju, nitko nije otišao i čak su uspoređivali s nekim koncertima koji su se događali ovdje zadnjih mjeseci i rekli su da je ovo pri vrhu. Neki od tih ljudi su diskofili i kritičari i rekli su da je ovo njima pri vrhu i da su baš iznenađeni. U stvari ja više-manje znam zašto, njih zapravo išarmira ta energija jer se nitko nije popeo na stage da se štedi. Ja znam da je moj bubnjar trenutno na samrti, i ja isto. *smijeh* I znam da njima ta neka energija ima univerzalan jezik i  možda bolje komunicira nego nekakav ‘language’.

VENIA: A što nam možeš reći o singlu od čokolade koji nam je i zasvirao pred kraj koncerta?
GIBO: To je bizarno i totalno je van mog domašaja. Ali imam starog prijatelja, stari splitski punker koji proizvodi slatkiše i peče kruh i od toga živi jer od punka nema leba, od kojeg sam saznao da je svoju svoju punk pjesmu, koju ima sa svojim punk bendom, snimio kao singl i odštampao ga od čokolade. Naručio je u Pragu kalup za pravu ploču, za vinil, i tražio je smjesu – koji će biti omjer i koji tajni sastojci – da igla može po tome ići i svirat a da se odmah ne upropasti. I on je to radio i eksperimentirao i trenutno smo sada došli do broja da možeš poslušati jedno 4-5 puta prije nego što ona počne preskakati. Ja govorim: super, to mi napravi. I sad kako se svijet sastoji od bizarnosti više su sad mediji u Austriji pisali o ovome nego što bi da sam snimio duet s nekim svjetski poznatim. Svijet je takav, voli bizarnosti. A volim i ja, ali ne sada da će mi počivati karijera na čokoladnoj ploči, neće ali super mi je fora. Ali da je on mogao napraviti to od ružinog drva, ja bi isto to. Reka’ bi mu: „Ispili je!“, to je u meni.

VENIA: Vratimo se malo na album „20th Century Man“. Prošla je skoro godina dana otkad je album objavljen.
GIBO: Ti ga znaš duže od ostalih jer je izašao u Mađarskoj ranije nego drugdje, 2.5 mjeseca ranije nego u ostatku svijeta.
VENIA: Zašto?
GIBO: Zato što smo u Mađarskoj imali veliku podršku od MOL-a. Prvo sam svirao u Lisinskom za INA-u i tamo su bili ti čelnici iz MOL-a, oduševili su se koncertom i molili su me da dođem svirati za Valentinovo u Budimpeštu za njih. Onda su okupili 450/500 ljudi iz svog svijeta i rekao je direktor: „Ja ne znam nijednu riječ hrvatskog, ali taj čovik je mene uspio uvjerit da ga slušam sve što od mene traži. Doveo sam ga da vas probam naučiti da i vi budete takvi.“ Bili su oduševljeni koncertom tamo i rekli su da bi oni odmah 2500 primjeraka albuma objavili, a to je u Mađarskoj srebrna ploča. Tako da su oni objavili album, nitko nije za mene znao, ali je album bio srebrni. *smijeh* I onda je tako krenulo s Mađarskom, deset možda dvanaest intervjua, ali sam shvatio da jednostavno – ovo mi je teško reći jer se ne odnosi na sve – ljudi iz istočnog bloka imaju veće rezerve prema nama koji smo iz istočnog bloka nego ljudi iz zapadnog bloka tako da su me ljudi otvorenijeg srca prihvaćali primjerice u Njemačkoj, Austriji posebno i u Italiji nego što bih očekivao da će me prvo prihvatit na primjer Bugari ili Mađari jer oni su se sad oslobodili kao nekog svog čemera i žele sad, recimo, Red Hot Chili Peppers a ne nekoga iz istog čemera otkud su i oni i to naprosto nisu nikakve predrasude. A Njemci jednostavno nemaju tih problema u glavi i kažu: ‘Da vidimo što imaš za pokazat? U, dobar si.’ Znači, oni gledaju jesi li dobar ili loš a ne odakle si.

VENIA: Jel ti lakše sad izvan regije kad imaš album na engleskom?
GIBO: Moram ti reći, ja sam jako zadovoljan i sretan sa svim što sam imao i u Hrvatskoj, i u Sloveniji, u regiji. Ja sam jako s tim sretan i ne bi stvarno volio da me ljudi krvo shvate jer osjećam da me puno ljudi krivo shvaća. Kao da me gube, a ne gube me uopće. Nego se radi o tome, ti moraš imat tu jednu frustraciju kad si na mom mjestu. Odem nakon opatijskog koncerta sa Tony Levinom i Manu Katcheom i meni Levin kaže: „Što ti uopće hoćeš od svog života? Ovo je preambiciozno da bi bilo samo jednu večer, preambiciozno i predobro, šta ti hoćeš od svog života? Ti si lud, ovo je dovoljno dobro za New York, za Chicago, ovo je dobro za svugdje i nemoj da se ovo dogodi samo večeras nikad više.“ I on nije bio jedini, radio sam nekih desetak koncerata sa London Community Gospel Choir i rekli su mi da je najbolja muzika koju su čuli izvan Amerike i Engleske ovo, da je to najbolja muzika koju su čuli. A imaju 40 Grammyja. Oni su nešto kao Lado, generacije se mijenjaju. Jednostavno sam dobio signal da je to dovoljno dobro i ti komplimenti mi nisu bili dovoljni da bi se pokrenuo. Onda se dogodilo da mi se otac razbolio i u četvrtak završio u bolnici i od tamo je ljudima diktirao nove tekstove na telefon. Rekao sam mu: „Ljubo smiri se“. On je u petak i dalje radio isto, u subotu se jako razbilo i u nedjelju je umro. I ja sam njega pita’ u subotu: „Ljubo, kad ti misliš stat?“, a on kaže: „Pa šta da radim?“, ja kažem: „Pa ništa, odmori se, nađi za sebe neko vrijeme, idi pecaj, nešto čini za svoju dušu“. A on kaže: „Pa pišem muziku, to je za moju dušu.“ I ja ustvari kad je on umro shvatim da mi ne treba ništa drugo u životu, da mi ne treba nikakav odmor od muzike, pa meni je muzika sve i ja ne mogu sutra, ne daj Bože, umrijeti a da nisam završio sve što sam treba. Jednostavno moram završiti sve što treba. Znam da je puno ljudi meni zamjerilo taj engleski album ali kako bi ti reka’, ne želim umrijet nezavršen. Baš razmišljam o smrti na taj način. Čovječe, nitko od nas ne zna di idemo, jel idemo u zemlju pa će nas pojest crvi ili idemo, ne znam, u nekakva čistilišta, polustanja, ja ne znam što se s dušom događa i nitko od nas ne zna, nitko nije bio tamo i mi ne znamo. Ali imam osjećaj da ako ne realiziram svu muziku koju nosim u svojoj glavi, neće uopće trebati spiritistička seansa, ja ću sam šuškat svi producentima po noći i nitko neće spavat, od Bratoša do nikoga. *smijeh* Ja imam tu muziku u sebi i moram ju završiti. I onda ću se smirit, možda. Čuo sam dobrih savjeta od stranca, da napravim album koji će imati i hrvatske i ove pjesme. Kažu da su ove hrvatske toliko dobre da uopće ne moraju znati jezik. Na primjer za ‘Libar’, ‘Posoljeni zrak’ i to je to. Mi smo prihvatili Zucchera na talijanskom i oni kažu isto: „Ti to moraš, prihvatit ćemo te na hrvatskom“. I to je super.

VENIA: To je možda baš zbog te osobne komponente koja je prisutna u svakoj pjesmi. Isto kao i to da svatko doživi na svoj način sve, nitko od nas ne vidi ni „Libar“, ni „Posoljeni zrak“ na isti način.
GIBO: Tako je.
VENIA: To je ono što je i nitko ne može pobjeći od te jedne osobne komponente i da pjevaš na ne znam kojem jeziku to ostaje, i to je bit i ljepota svega.
GIBO: Da. Dobro, ti to razmiješ, ali ne razumiju to svi. Ljudi znaju dosta muziku shvaćat kao da je to neki rod u vojsci i sad si padobranac dok, ili ne pogineš, ili ne odeš u penziju. Ljudi vole stvari stavljat jako čvrsto u ladice.

VENIA: Mislim da zapravo ne razlikuju ono što je ambicija od onoga što je prirodni slijed, prirodni razvoj.
GIBO: Tako je. Meni uopće nije ambicija, ja na primjer uopće ne hranim svoju taštinu niti hranim svoje demone. Nije sad nekakav demon u meni koji treba aplauz. Ja sam naučio u životu da je naša zemlja toliko mala da ljudi koji su u glazbi bili najprogresivniji u vrijeme kada se mi nismo ni rodili sada napuštaju taj svijet i isključivo im se sljedećih 45 godina života sastoji od pravljenja kompromisa da bi došli do nečeg materijalnog. I onda upoznaš ljude koji 40 godina nisu radili kompromise i usporediš njihovo materijalno. Znaš koja je razlika?
VENIA: Ne.
GIBO: Prvi ima stan s tri sobe, drugi s četiri. Pa, jebate, cili život si bija nešto što nisi zbog jedne sobe. Kad gledaš na primjer Ameriku, tamo su velike razlike kad netko svira recimo u podzemnoj željeznici, a netko je napravio velike kompromise pa je on, ne znam, nekakav pop pjevač koji misli: ‘više ne sviram u podzemnoj željeznici nego živim u svojoj kući i malo sam nesretan što sam promašio život, ali sam dobio adekvatni melem na moju prodanu dušu.’ Toga ovdje nema, ovo je smiješno, kad kod nas usporediš stvari razlika je u jednoj sobi u stanu. Nije to toga vrijedno.

VENIA: Koliko ti je trebalo hrabrosti izaći na ovaj način iz Hrvatske?
GIBO: Pa velike.
VENIA: Zato što si zapravo s broja 1 u Hrvatskoj i regiji u zadnjih 20 godina izašao van i krenuo ispočetka, praktički od nule.
GIBO: Ja sam zapravo na neki način radio te velike prevrate u svom životu i ranije. Ja sam čovik koji radi stvari bez rezerve, stavim sve karte na jednu stvar i ako se ta stvar ugasi i pukne onda sam opet na početku. Tako sam stavio sve svoje karte na album „Sa mnom ili bez mene“ i onda je počeo rat pa je to bio najslabije prihvaćen album u povijesti Jugotona, katastrofa totalna. Imali smo 273 kasete u ono vrijeme kad su još uvijek Parni valjak i slični mogli 50, 60, 100 000 ljudi naći, ja sam imao 273, propast. Onda „Noina arka“ uspjeh, „Kruna od perja“ uspjeh pa onda album „Ruža vjetrova“ zaokret i neko veliko razočaranje čudno kod publike. Dolazili smo u gradove gdje je bilo 800 ljudi ovaj put na 100. I na kraju smo se bend i ja, koji smo bili kumovi i kao braća, raspali. Jer uspjeh ima puno očeva, a neuspjeh je siroče, nitko ne vidi sebe nego se samo ljudi krive međusobno. I ja sam ustvari onda bankrotirao i u tih godinu dana moje prisilne pauze se dogodilo da su ljudi otkrili „Temperu“, „Ovo mi je škola“, počeli su otkrivati oni sami i ustvari kad se pojavio album „Judi, zviri i beštimje“ sam se vratio na totalno otvorena vrata s tim istim pjesmama. Ja se nisam ništa promijenio, samo je prošla ta godina dana. Strašno čudne stvari. Meni su se te stvari događale u životu i to naopako je samo privid, ti nikad ne znaš što te čeka tamo iza zida i možda će sve to za godinu dana biti baš tako dobro, bolje 10 puta nego u najljepšim snovima.

VENIA: Još jedno pitanje o ovom albumu i turneji. Andy Wright, Mick Hucknall i Steve Stevens. Što im je zajedničko osim Gibonnija?
GIBO: Ništa. Andy Wright je, ‘ajmo reći, mene otkrio i želio je napraviti taj album. Inače je producent Micka Hucknalla i njemu sam zahvalan što sam dobio tu priliku jer se inače to plaća, to da ne nastupaš u nekom klubu pred 200 ljudi nego da ulaziš u arenu pred 15000 ljudi i da se za tebe čuje. I ja to znam još od ranije iz mojih heavy metal dana da je tako posebno u heavy metalu jer je on bolje fokusiran nego ostali pravci u muzici. Tako su i Bon Jovi počeli sa ZZ Top, Guns N’ Roses svojevremeno sa Stonesima i Metallicom i to su velike stvari, velike prilike. Ti dolaziš u jedan grad koji je megapolis pred 25000 ljude koje to zanima. Ti sam ne možeš doći pred tih 25 000 ljudi ako 30 godina ne rintaš negdje u nekom klubu i uzdaš se u usmenu predaju. *smijeh* Tako da je to vrlo težak put. Prvo je bio dogovor sa Simple Minds koji je meni puno bliži, po svemu su mi draži, itd., ali Simple Minds su tako formirali ovu turneju da ne žele imati nikakav support i nikakve goste jer imaju toliko opsežnu karijeru da žele sami svirati 2.5-3 sata da odsviraju svoju best of listu. Kad je otpao Simple Minds to me dosta poljuljalo, poremetilo sve te planove i oko izlaska ploče i u koje gradove smo ga molili da idemo svirat i onda je došao Mick Hucknall što možda nije toliko muzički blisko ali je bilo tako kako je bilo.
A Steve Stevens je, čovječe, on je inače jedan od mojih miljenika i ima nešto interesantno kod tih nekih ljudi za koje imaš dojam da im je vrijeme nešto malo naudilo, kao da im je možda vrijeme malo prošlo a onda prođu 2-3 godine pa se vrate još veći nego što su bili. To se desilo Slashu, to se desilo njemu i svi ga trebaju i dalje. Kad se pojavio, ne znam, grunge ga ljudi možda nisu trebali, a sad je opet došlo to vrijeme da ga opet svi trebaju. I on mi je napravio tu jednu veliku stvar čim je čuo, pogledao je na youtubeu par pjesama, odmah je rekao da je njemu to odlično i da želi biti dio toga. Imao je s King of Chaos zakazane koncerte po Južnoj Americi, ali stvarno se potrudio, sve živo je pretumbao da bude tu. Vidio sam da mu je baš jako stalo. Zvao me i da dođem u Los Angeles, da on ima studio i da bi isto volio radit na mom novo albumu. Frendovi su mu svi Slash i….
VENIA: Vince Neil, Nikki Sixx….
GIBO: Svi, da. Nikad nemam s tim ljudima koji su vrhunski problema jer nisu cinični, samo gledaju jel se oni u tome vide. On isto zna da ako sa mnom svira će ga vidjeti 15000 ljudi na nekom youtubeu, on je čak i rekao da bi šteta bila da ako imamo tu snimku da je ne objavimo. Ne bi ti to ljudi to govorili da im nije super.

VENIA: Na kraju, imaš li poruku za ljude koji će čitati ovo o čemu smo razgovarali?
GIBO: Iskreno sam zahvalan svim ljudima koji imaju za mene vremena. Ja to stvarno cijenim. Mislim da je ovo ludo vrijeme za muziku, da se mi nalazimo na prekretnici i imam najgori scenarij da rock muzika postane nešto elitistički zbog toga što više nije toliko važna, nešto kao jazz koji može biti elitistički u B.P. Clubu za 200 ljudi, ali ne mogu zamisliti da, ja ću sa istim stavom i poštovanjem svirati i pred 200 ljudi, to uopće nije u pitanju nego mi se čini da sama forma moje muzike traži album, da ne traži skandal na youtubeu da bi to svi gledali jer malo mi je to ponižavajuće. Mislim da moja muzika ne zaslužuje takav tretman da bi bila interesantna, mislim da je interesantna sama po sebi da ne moram raditi toliko strašne kompromise kao što ih stvarno puno ljudi radi. Ja bi volio ako album kao forma umre raditi mini album. To sam isto razmišljao, možda ljudi stvarno imaju živaca samo za pet pjesama. Pa sam računao, šta bi falilo, smislim neki novi „Mirakul“ pa da bude na njemu „Mirakul“, „Libar“, „Oprosti“, „Kad mi nebo bude dom“ i još jedna da ljudi mogu reći da sam činio nešto svih ovih godina. Neki format se mora pojavit, ali ja ne pristajem na taj format skandala jer to mi je uvredljivo. Znači sex i nasilje privlače pažnju. I meni isto, navečer kad gledam film ako je u prvih 10 minuta neka drama budeš prikovan, tako je u čovjeku i to je ljudski. Ali kako sex i nasilje ako je pjesma „Mirakul“? Šta da radim? Morao bi se iz temelja mijenjat i iz temelja radit kompromise tako da sad stvarno koristim ovo da ti kažem koliko sam ustvari zahvalan ljudima što me još uvijek trpe ovakvog i ne traže od mene te kompromise, to mi je prekrasno. Jer nije moralo ovako ni izgledat, moglo je sve ovo i prije 12 godina nestati, a meni su ljudi stvarno dali pažnju. Na primjer, ja sam imao veliki lom s albumom „Unca Fibre“, to je album koji me najviše živaca koštao, kad se pojavio sve je s tim albumom bilo problem. „Anđeo u tebi“ depresija, pa ti se razvodiš pa stalno nešto. Slušaj, opusti se, nemoj stalno nešto analizirat. Unatoč tomu je opet nekih 4-5 pjesama preživilo s te ploče, ne znam za nijednu drugu ploču da je išta preživilo, a kamoli 4-5. Tako da je to opet zahvaljujući publici i zrelosti da to dozvole da bude tako jer je to ustvari suštinski nelogično, nemoguće. Meni je moja publika omogućila da budem neovisan, to je veliki luksuz.

VENIA: Hvala ti!
GIBO: Hvala tebi!

Službeni web: www.gibonni.com