Intervju: Martina Šestić i Matija Marković
Foto: Nuclear Blast

Talijanski brutal/symphonic bend FLESHGOD APOCALYPSE će 16. kolovoza objaviti svoj novi studijski album Labyrinth za Nuclear Blast Records. O novom albumu i glazbenim utjecajima za Venia Mag je govorio Tommaso Riccardi (vokal, gitare).

Fleshgod ApocalypseVENIA: Vaš novi album Labyrinth izlazi u kolovozu ove godine. Radi se o konceptualnom albumu koji se temelji na mitu o labirintu u Knossosu i njegovim analogijama s današnjim vremenom. Možeš li iznijeti malo više detalja o albumu za naše čitatelje?
TOMMASO RICCARDI: Naravno, sam labirint je, po našem mišljenju, izvrsna metafora s onim što smatramo najvažnijim fokusom u životu: potraga za samim sobom. Ovo teško i bolno putovanje obično počinje prvim korakom koji je čin priznavanja naših korijena i da nas oni definiraju, ali i zarobljavaju u određeni mehanizam što je često teško priznati i promijeniti.
Tezej je nezakoniti sin Egeja, kralja Grčke, koji odrasta sa svojom majkom ne znajući ništa o svom istinskom porijeklu. Tek sa 18 doznaje da je kraljev nasljednik kada pronalazi znak: bodež i štit ispod teškog kamena. Nakon ovog otkrića putuje u Atenu i tijekom tog putovanja bori se protiv tri razbojnika (Sinis, Procustes i Skyron) koji simboliziraju autodestruktivnost inteligencije i znanja što je tipično za ljude.
Kada stigne u Atenu saznaje za kletvu koja je bačena na Egeja što predstavlja mračnu stranu naših korijena. Tada donosi tešku odluku koju svi trebaju donijeti, ako želi dublje proniknuti u ovu potragu: preuzeti odgovornost i breme  naslijeđa na svoja ramena. U ovom slučaju, breme predstavlja činjenica da Egej svake godine mora poslati 14 sinova Atene na Kretu (neki kažu svakih sedam godina), kako bi ih žive pojeo Minotaur, posinak kralja Krete, Minosa. Tezej odlučuje postati jedan od 14 kako bi došao do labirinta i ubio Minotaura.
Očito je glavni negativac ove priče Minos, kralj Krete. Traži pomoć od Posejdona kako bi kontrolirao more, ali budući da želi zadržati bika, umjesto njega žrtvuje drugu životinju. Osveta je užasna: njegova se žena se zaljubljuje u bika i rađa Ateriona (Minotaura), pola čovjek pola bik. Minos je osoba koja želi sve, a ništa ne daje zauzvrat. Prvi znak egoizma i dvoličnosti. Labirint naravno predstavlja nas, budući da smo tako kompleksni, i kada se zagledamo duboko u sebe, nailazimo na elemente poput straha i samoprosuđivanja što ovu potragu čini teškom i kompleksnom.
Važan lik ove priče je i Arijadna: ona predstavlja “ostale”, i našu potrebu za pomoći. Tkogod misli da može sve napraviti sam i, da biti snažan znači biti sam i ne tražiti pomoć, je sanjar. Tezej je mogao ubiti Minotaura, to je istina, ali se nije mogao vratiti bez pomoći Arijadne koja mu je dala zlatnu nit kako bi našao put natrag. Treba nam razloga za borbu. Nešto duboko u srcu što daje snagu za ovakav pothvat.
U pjesmi “Towards The Sun” je djelić priče i Dedalu i Ikaru… To je više-manje metafora odnosa između oca i sina.

VENIA: Kako ste se odlučili za takvu temu?
TOMMASO RICCARDI: Prvi je na tu ideju došao Francesco Paoli, što me je jako zainteresiralo pa sam počeo puno čitati na tu temu i da puno značenja iz mita ima sličnosti s mojom vlastitom životnom pričom i iskustvima… Mislim da je to tako i kod ostalih ljudi, svjesno ili ne.

VENIA: Hoće li fokus biti na mitu ili analogijama?
TOMMASO RICCARDI: Ako pročitaš tekstove, vidjet ćeš da su dosta tajanstveni, nisu direktni. Ali u našem mislima, svaka pjesma predstavlja određeni dio priče.

VENIA: Kakav je zvuk ovog albuma u usporedbi s prethodna dva? Hoće li biti više klasičnih elemenata?
TOMMASO RICCARDI: Rekao bih da je Labyrinth po mnogočemu korak prema naprijed. Agony je na neki način bio prekretnica, a ujedno i prvo iskustvo što se tiče procesa skladanja orkestralne glazbe i produkcije.
U protekle smo dvije godine i mi i naš producent Stefano imali vremena promisliti o kvaliteti i funkcionalnosti naše glazbe te shvatiti što treba poboljšati, promijeniti, prilagoditi ili jednostavno bolje razumjeti. Lijepo je vidjeti da je rezultat ono što smo očekivali: zreliji, ujednačeniji album što se tiče strukture glazbe, izmjene između trenutaka napetosti i opuštanja itd… Mislim da smo čak unijeli i neke nove elemente. Napisali smo i neke pjesme koje, čak i u savršenom Fleshgod stilu, predstavljaju novo lice naše glazbe i zato su “najinovativnije” pjesme na albumu u usoredbi s onime što smo radili do sada. Pjesme poput Pathfinder ili Towards The Sun su po mom mišljenju nova iskra u našem stilu.

VENIA: Tko ili što najviše utječe vaše stvaralaštvo – skladanje i pisanje tekstova?
TOMMASO RICCARDI: Što se tiče glazbe, uvijek kažem da se u našoj death metal strani čujem puno utjecaja amerčkog old school death metala, pogotovo kada govorimo o bubnjarskim aranžmanima i rifovima. Govorim o legendama kao što su Morbid Angel, Cannibal Corpse, Deicide, Suffocation… Puno je utjecaja i europske škole – death metala, a nekad čak i black metala.
Na klasičnu stranu naše glazbe najviše utječu s jedne strane neki od najpopularnijih skladatelja baroka pa sve do kasnog romantizma počevši od Bacha pa sve do Paganinija, Rossinija, Verdija, Straussa, Beethovena, Mozarta, Brahmsa, Mahlera… S druge strane inspiriraju nas moderni filmski skladatelji kao što su John Williams, Danny Elfman, Hanz Zimmer, Howard Shore, Michael Kamen.

VENIA: Kako biste opisali vašu glazbu ljudima koji vas nikad nisu slušali?
TOMMASO RICCARDI: Ahahahah… Uvijek kažem: “To je miks ekstremnog metala i klasične glazbe”. Najjednostavnije!

VENIA: Kako ste odlučili kombinirati tako različite stilove – klasičnu glazbu i death metal?
TOMMASO RICCARDI: Mislim da ta dva stila nisu toliko različita. Metal glazba je vrsta rocka koja je usvojila više klasičnih elemenata u usporedbi s ostalim podvrstama rocka koji je nastao iz bluesa ukorijenjenog u afričko-američkoj glazbi počevši od boogie woogiea preko soula, jazza itd.
Plus, mislim da klasična glazba sadrži sve karakteristike drame i nasilja što je čini jako bliskom metalu!

VENIA: Po tvom mišljenju koja je razlika između Fleshgod Apocalypse i ostalih više-manje po žanru sličnih bendova kao što su Dimmu Borgir i Suffocation?
TOMMASO RICCARDI: Što se tiče Dimmu Borgira, ne treba ni napominjati da su nas inspirirali i kao glazbenike i kao metal fanove. Mnogo je razlika na glazbenom planu. Naravno da postoji i veliki zajednički element, a to je korištenje orkestra i, u kratko, činjenica da ih se može smatrati “symphonic” bendom kao i nas. Ali harmonije i melodijske progresije su dosta različite. Oni pripadaju black metal glazbi i koriste mračniju atmosferu i tekstove što savršeno opisuje njihovu zemlju. Mi s druge strane dolazimo iz Italije što se dobro čuje u našoj glazbi. Način na koji koristimo orkestar je bliži glazbi predromantizma i romantizma pa čak i kad se dotičemo modernijih harmonija, uvijek imamo karakterističnu živahnost naših klasičnih pa čak i skladatelja popularne glazbe. A to je tako… mediteranski! 😀
Što se tiče Suffocationa, rekao bih da unatoč tome što su nas inspirirali, kao što sam rekao, mislim da se previše razlikujemo u stilu da bismo uopće mogli napraviti direktnu usporedbu. Jedna je stvar sigurna… Volim njihovu glazbu i jako smo dobri prijatelji! 😉

VENIA: Tko su ti najdraži skladatelji?
TOMMASO RICCARDI: Ooops….mislim da sam već odgovorio na ovo pitanje! Ahaahaha! U svakom slučaju, što se tiče mene osobno, veliki sam fan Paganinija, Straussa i Mahlera.

VENIA: Što nam možeš reći o sadašnjoj talijanskoj metal sceni, što se promijenilo od 2007. kada ste osnovali bend? Je li se pojavilo još koje zanimljivo novo ime?
TOMMASO RICCARDI: Pa, moram reći da smo odradili tek nekoliko koncerata u Italiji i možda sam izgubio pojam o našoj domaćoj sceni u ovih nekoliko godina. Sigurno je to da postoje dobri extreme bendovi koji sve ove godine marljivo rade i koji su po mom mišljenju svijetle točke talijanske metal scene. Prvo bih naveo naše prijatelje Hour Of Penance koji, unatoč tome što postoje već dulje vremena, rade puno novih stvari, dobrih albuma i izvrsnih turneja po svijetu otkad imaju stabilan postav i to me jako veseli. Pa čak i naši prijatelji iz The Modern Age Slavery su, po mom mišljenju, jedan od bendova koji zaslužuje pažnju i ne samo u našoj državi.
I na kraju, projekt našeg producenta Stefana Morabita Eyeconclast, potpisan za Prosthetic Records, koji rade stvarno dobar posao!

VENIA: Već ste svirali u Hrvatskoj. Kako vam se ovdje svidjelo i možemo li vas očekivati ponovo?
TOMMASO RICCARDI: Svidjelo nam se, nekoliko smo puta svirali i uvijek nam je bilo lijepo. Što se tiče budućnosti, UVIJEK možete očekivati Fleshgod Apocalypse ;D

VENIA: Imaš li poruku za hrvatske fanove?
TOMMASO RICCARDI: Naravno – bez obzira na žanr, podržite dobru glazbu! Hvala vam!

Službeni web: http://www.fleshgodapocalypse.com/