Intervju: Tihana Klajzner

Uoči još jedne paklene Valhalle zakazane za 1. ožujka razgovarali smo s mladim zagrebačkim nadama heavy metala Flesh, koji su pred novim-starim početkom. Pročitajte u nastavku o članovima benda, o dugo očekivanom albumu prvijencu te o tome kako je došlo do promjene imena.

fleshVENIA: Za početak, pozdrav, dečki! Vaš je bend dosad bio znan publici pod imenom Füll Thröttle. Otkud promjena imena i kako ste se odlučili za Flesh?
ROKO: Manje-više svaki bend dođe u fazu kad želi promijeniti ime, pa je tako zahvatilo i nas. Staro ime smo uzeli kad smo imali 15-16 godina, i to od kultne igrice. Tada nam je to bila najkul stvar na svijetu, ali onda otkriješ tonu istoimenih rock-blues bendova, energetsko piće, nastavak Charlijevih anđela, časopis za motore itd. Full Throttle se gotovo uvijek veže za moto spiku, a s obzirom na to da nam je „bendovski auto“ mali Yaris i da samo jedan član benda aktivno vozi… na kraju krajeva ne brijemo na motore uopće. A da ne spominjem da su pravilno napisali ime na plakatu možda dvaput.
Traženje novog imena bilo je mukotrpno, a stajalo nam je pod nosom. Svako malo se pojavljuje u tekstovima, a i jedna stvar nam se zove Flesh & Blood, tako da nam je bilo najbolje/najlogičnije uzeti Flesh za novo ime. Kratko, odrješito i nedvojbeno metal!

VENIA: Promjena imena, dvogodišnja pauza, album prvijenac. Ukratko, novi početak benda.
ROKO: Da… novi/stari početak, kako god. Dogodila se ta duga pauza, a u neku ruku nam je i dobro došla, pogotovo zbog mukotrpnog procesa stvaranja albuma. Neke ideje i izvedbe su bolje sjele…

VENIA: Kako biste sami opisali svoj zvuk? Koji su vaši najznačajniji glazbeni uzori?
ROKO: Najjednostavnije kao heavy metal. Doduše, ima tu svakakvih utjecaja, ubacivali smo neke stvari koje nisu tipične za hevijanu tipa blastovi i netipični riffovi, ali generalno, to je hevijana.
Najznačajniji uzori bendovski, a i pojedinačno, definitivno Judasi. Njihovih stvari smo se najviše nasvirali. Za nas su oni metal bend no. 1. Nije nam prošla ni jedna svrika da nismo bar jednu stvar od Priesta odsvirali. Victim of Changes je skoro pa naša stvar, ne prolazi svirka bez dobrog starog Victima.

VENIA: Na Valhalli će biti promocija vašeg albuma prvijenca. Kažete, zvuk niste mijenjali pa publika na neki način zna što može očekivati. No ne znamo koji će se omjer starih i novih stvari naći na albumu, otkrijte nam.
ROKO: Mislim da je omjer pola-pola. Neke stare stvari smo malo promijenili, tak da je teško reći, ali sve je to tu negdje, tako da nema neke bitne razlike između starog i novog. Ono što bi bilo važnije spomenuti za stvari je različitost. To nam je bilo bitno, da album ne zvuči ko jedna velika pjesma. Nismo se ograničavali previše, tako da ima svega; od sporih do megabrzih, od agresivnih kratkih do epski dugih.

VENIA: Čime se članovi benda inače bave, kad se ne bave glazbom? Koliko vremena uspijevate posvetiti glazbenoj karijeri?
ROKO: Faks, poslovi, treninzi, cuganje… klasika. Svima nama „bendovima“ je ista stvar. Radiš ono što manje-više moraš, pa u slobodno vrijeme mjuza. Klasika.

VENIA: Žestok zvuk, a svega tri momka stoje iza svega. Kako se snalazite kao trio? Jeste li razmišljali o pojačanju sastava?
ROKO: Manje ljudi, manje problema. Dogovoriti probu s petero ljudi je horor. Nismo nikad razmišljali o dodatnim instrumentima, biti „power trio“ ima puno više prednosti i samo jednu, uvjetno rečeno, manu: nema ritam gitare dok jedan svira solo. A za live to nije ni toliko bitno.

VENIA: Moramo primijetiti da je identitet cijelog benda u znaku „umlauta“. Izgovarate li simpatične točkice iznad vokala također tako kako su napisane? Jesu li one možda furka na Motörhead?
ROKO: To je zbog Spınal Tapa! Taj umlaut ne služi apsolutno ničemu osim da tamo stoji i izgleda zajebano!

VENIA: Kakvi su daljnji planovi za 2014.?
ROKO: Svirati metal i širiti vjeru.

VENIA: Hvala na razgovoru i želimo vam još puno žestokih koncerata!
ROKO: \m/