Intervju: Martina Šestić

Dayal Patterson – pisac, fotograf i dizajner – surađuje sa brojnim časopisima kao što su Metal Hammer, Record Collector, The Quietus, Terrorizer, Decibel, Classic Rock Presents…
Nedavno je završio pisanje opširne povijesti black metala na čak 600 stranica pod nazivom Black Metal: Evolution of the Cult o čemu smo razgovarali u kratkom intervjuu koji slijedi.

 

bm1VENIA: Black metal je vjerojatno jedan od najraznovrsnijih glazbenih žanrova. Koliko dugo ti je trebalo da posložiš sav materijal? Osim glazbe, što ti je bio glavni fokus u knjizi – povijest, ikonografija, politika ili nešto drugo?
DAYAL: Pa složio bih se s time da je najraznovrsniji metal žanr i to je dio onoga što ga čini tako fascinantnim. Započeo sam s pisanjem sredinom 2009-te, ali samo je ‘istraživanje’ počelo desetljeće i pol prije toga, a projekt je u punoj snazi počeo u Bergenu u Norveškoj 2009-te. Napravio sam puno intervjua u vrijeme festivala Hole In The Sky, nakon toga sam otišao u Oslo kod prijatelja te sam intervjuirao osnivače Mayhema. Trajalo je to s prekidima oko četiri godine.
Što se tiče fokusa, proučio sam središnje figure, izdanja, događaje i umjetničke odluke kroz glasove ljudi koju su sudjelovali u tome. Tako da, knjiga govori o glazbi, povijesti, ikonografiji i osobama, a ta kombinacija priča kako se ta glazba razvila od bendova kao što su Venom, Bathory i Hellhammer, preko Master’s Hammera, Samaela i Rotting Christa do Burzuma, Darkthronea i Mayhema i napokon do suvremenih bendova kao što su Wolves In The Throne Room, Fen, Shining ili Blacklodge. Međutim, deteljano govori i o događajima u Norveškoj i Poljskoj jer je to razdoblje zločina i drastičnih poteza oblikovalo psihologiju pokreta. Na sličan sam način obradio i politiku black metala i razna religijska/duhovna vjerovanja ljudi iza samog pokreta.

VENIA: Intervjuirao si impresivan broj glazbenika. Je li bilo teško kontaktirati ih jer je dosta njih poznato da ne vole biti pod budnim okom javnosti? Tko te i zašto najviše impresionirao?
DAYAL: Bilo je svega – neke je bilo puno teže kontaktirati – na primjer do Snorre Rucha iz Thornsa sam došao nakon svega par pokušaja zahvaljujući pomoći gospodina Rygga iz Ulvera. Mysticum sam jako dobro upoznao na osobnoj razini, ali su bile potrebne dvije godine da dođe do intervjua sa svom trojicom zajedno. Bio je to dosta spor proces, ali pomoglo je to što sam neke od tih ljudi upoznao kroz rad u časopisu pa čak i fanzinu kojeg sam uređivao davno prije. Naposljetku, ugodno su me iznenadile pozitivne reakcije ljudi kada sam ih pitao za sudjelovanje, što je jako dobro jer knjigu ne bih mogao objaviti bez ključnih figura.
Što se tiče intervjua, puno me ljudi impresioniralo iz različitih razloga, ne samo zbog njihove iskrenosti. Prisjećanje ranih dana Mayhema sa Necrobutcherom i Manheimom, dvojicom živućih osnivača benda, u jednom baru u Oslu je definitvno jedan od prvih vrhunaca. King Diamond i Tom Warrior su se pokazali kao promišljeni i elokventni sugovornici, a ovaj drugi ima jako zanimljivo razmišljanje o današnjoj sceni. Tchort iz Emperora, Vincent iz Blacklodgea i pokojni B iz Lifelovera (između ostalih) su podignuli ljestvicu u smislu ekstremnosti svojih filozofija i/ili životnog stila (mlađi dani u Tchortovom slučaju). Bilo bi teško odabrati samo jednog, mislim da su svi koji su sudjelovali u ovoj knjizi na ovaj ili onaj način, recimo to tako, pravi karakteri.

 

VENIA: Koji ti je nadraži trenutak pisanja knjige?
DAYAL: Onaj kad sam je dovršio! Ne, šalim se – puno sam uživao, prvih šest mjeseci je vjerojatno bilo najuzbudljivije jer sam tada puno toga obavio i knjiga je na očigled počela dobivati svoj oblik. Novi pisani projekti su prije svega jako zahvalni jer u jednom pokušaju tražiš veliki broj intervjua i svi se odvijaju odjednom – ubrzo dovršavaš transkripciju i uređivanje te čekaš one neuhvatljivije. A to je bio stresni dio, čekati ljude da odgovore na e-mailove ili pozive, nemogućnost završavanja poglavlja zato što jedna od pet osoba još uvijek nije dostupna. Ali, uživao sam pišući ovu knjigu više od svega drugog što sam napravio – provoditi cijele dane slušajući black metal i razgovarati s ljudima koji su ga stvorili, učiti nove stvari, sve to poslagati, to je tip projekta koji je zapravo posao ljubavi. Koji je isto tako bio i apsurdna količina posla!

 

VENIA: Po tvom mišlješnju kakva je društvena pozadina nastanka black metala?
DAYAL: Zanimljivo pitanje. Rekao bih da se prva iskra dogodila među relativno mladim glazbenicima iz radničke klase u ranim osamdesetima (Venom, Hellhammer, Bathory) koji su pratili i punk i heavy metal, ali su bili i dosta izolirani od onih koji rade nešto slično (nije bilo interneta). Bendovi koji su oživjeli žanr su bili Skandinavci iz obrazovanih obitelji, dosta mladi i lako se na njih utjecalo – pa čak i jedan na drugog. Dosta središnjih poteza u black metalu napravili su u svojim tinejdžerskim godinama ili u ranim dvadesetim, bili su jako svjesni da doprinose stvaranju novog žanra, ali su isto tako htjeli izraziti i svoju individualnost – u tom smislu možemo povući paralelu s punkom u sedamdesetima. Teško je za povjerovati da su brojna klasična, prekretnička izdanja napravili tako mladi ljudi, jer danas to više nije tako u svijetu metala.

VENIA: U 30-godišnjoj povijesti black metala što ti se čini kao najvažniji događaj?
DAYAL: Ova je knjiga na neki način dokument najvažnijih događaja. Najvažnije bi moglo biti osnivanje Venoma (pa čak i Black Sabbatha!) u smislu samog početka, ali u stvarnosti bi to bila spaljivanja crkvi, ubojstva i česti izvještaji u Kerrang!-u. Ovo se možda čini kao površan odgovor, ali je zaista rasplamsao vatru – nenamjerna igra riječima – i doveo žanr u centar pažnje brojnih novih sljedbenika i budućih glazbenika. Sve je to imalo i veliki utjecaj na psihologiju žanra kao cjeline jer je izvornost postala važnija nego što je bila u osamdesetima. U tom smislu je Deathova smrt – i ono što je slijedilo, posebno potezi Varga i Euronymousa – možda i važniji događaj, o svemu tome su za knjigu govorili suvremenici tog doba kao što su Necrobutcher, Manheim, Fenriz, Metalion i tako dalje.

VENIA: Kristopher Rygg iz Ulvera je u jednom intervjuu izjavio da je “pravi black metal mrtav” jer je izgubio svoju izvornu vrijednost. Kako ti vidiš današnju black metal scenu?
DAYAL: Kristopher je za svoj label Jester Records prije nekoliko godina potpisao Nidingr pa je možda malo smekšao svoj stav otkad je to izjavio! Istovremeno, nema sumnje da su se stvari iz temelja promijenile od devedesetih pa se onima koji su sudjelovali u toj revoluciji čini čudnim vidjeti da tako puno bendova reciklira ono što su radili prije dva desetljeća. Rekao bih da je današnja scena živa i zdrava, vjerojatno ima više dobrih bendova nego ikad – isto tako i više loših bendova – a i puno se starih legendi, kao što je Marduk, još uvijek dobro drže. No mislim da je nedvojbeno veliki dio one prvotne esencije izgubljen – ustvari, usudio bih se reći da ako niste bili tamo u devedesetima, bit će vam teško shvatiti o čemu se tu zapravo radi jer se puno tajanstvenosti, originalnosti i inspiracije izgubilo među internet bendovima i retro patch jaknama. Međutim black metal ne ide nigdje i nastavit će se razvijati u fascinantnim novim smjerovima.

VENIA: Koji su ti omiljeni black metal bendovi?
DAYAL: Argh, odakle početi? Redovito slušam većinu bendova iz knjige kao i mnoge manje utjecajne (ali ništa manje vrijedne) žanrovske bendove. Ali da nabrojim samo neke: Venom, Mayhem, Darkthrone, Manes, Blacklodge, Mysticum, Arkona (Pol), Burzum, VON, Vlad Tepes, Trelldom, Gorgoroth, Beketre, Behexen, Taake, Old Forest, Total Negation, Evilfeast, Gehenna, Grifteskymfning, Emperor… i zaustavit ću se ovdje za sada.

VENIA: Što te najviše privlači ovom žanru?
DAYAL: Slušam većinu metal žanrova, ali iskreno mislim da je umjetnički, intelektualni, ideološki, duhovni i stilistički opseg u black metalu neusporediv. Od posvemašnjeg barbarizma Marduka, Blasphemya ili Beherita do transcedentne snage Burzuma ili Emperora ili eksperimentalnog genija Dødheimsgarda, popis samo raste. Isto tako smatram da black metal ima neke od najfascinantnijih glazbenih osobnosti o čemu ova knjiga u velikome dijelu govori. Ali na kraju, radi se o velikim i dinamičnim stvarima kad ih ogolimo.

VENIA: Kakvi su ti planovi nakon objavljivanje knjige? O čemu bi volio pisati u budućnosti?
DAYAL: Mislim da se ima još puno toga za reći unutar extreme metala i ima nekoliko tragova koje bih volio sustići, a istovremeno, nadam se, pisati i fotografirati za glazbene časopise. Volio bih napisati i par biografija bendova, neke izvan extreme metala pa je to sasvim nova opcija. Sad imam u planu samo pokazati ovu knjigu svijetu jer se već dugo sprema.