E-mail intervju: Ivana Sataić – Ivy
Foto: Ikonoverk, 2008.

Dvije godine nakon objavljivanja albuma “Smoke and Origination” Christopher je objavio i svoj novi uradak nazvan “Torched Laughter (Smoke and Origination companion). I kako to obično biva, novi album bio je povod za novi intervju kako o novom albumu tako i o nekim drugim temama.

VENIA:  Na početku, zato što je tvoja glazba definirna na toliko mnogo načina, kako bi opisao svoju glazbu na način kako ju vidi Christopher?
CHRISOPHER: Vidim glazbu kao akustičnu reprezenaciju onoga tko sam. Svaki album je samo još jedan dokumentarac određenih dijelova mog života i kako se sve mijenja.
Moje stvari obično nisu jednostavne za slušanje. Zaista to trebate znati. Baš kao ja. Neponošljiv sam kad me tek upoznate. Ali nakon nekoliko sati možda ćete me voljeti imati uokolo. I poče ćete me progoniti na Facebooku.

VENIA: Tvoj se aktualni album zove “Torched Laughter”. Zašto taj naslov?
CHRISTOPHER: Naziv albuma postoji otkad i “Smoke i Origination”. I dok ne znam točno… značenje naslova, bio je inspiriran digitalnom manipulacijom fetiš slike koju sam napravio prije nekoliko godina. Kad sam bio nov u igranju sa digitalnim slikama, imali ste one užasne 3D party pricture programe koji su datirali…i omogućavali korisniku da stvore sliku upitnog izgleda… umjetničku. Pa, bila je ta slika žene zavezane za drveni trupac sa loptom-čepom u ustima. Ruke su joj bile zavezane iza leđa. Imala je užasne implatante.
Sa malo obrade soba u kojoj je bila našla se u plamenu; lopta-čep postala je tamna i simulirala usta u obliku smješka. Pa je na kraju, izgledalo je poput vještice koja se smije prilikom spaljivanja. Odatle dolaze riječi Torched Laughter. Tijekom vremena, siguran sam da se značenje naslova promijenilo od šokantnog pseudo-fetish iskaza do nečeg drugog.
Zahvalno, nemam više tu manipuliranu sliku, jer je bila strašno amaterska.

VENIA: Također, album ima podnaslov “Smoke and Origination companion”. Koja je poveznica između ova dva albuma i, po tvom mišljenju, na kojoj točki “Torched Laughter” zaokreće na svoj vlastiti put?
CHRISTOPHER: Glazbeno govoreći, sve pjesme na “Torched Laughter” bazirane su na melodičnim temama koje možete pronaći na “Smoke and Origination”. “Another Blue Ribbon” je isti progresivni kord kao “Derivative Hearts”. “Jaw Filled Wreckage” je ispuštena sekcija iz “Sharp Knives” i uzima drugi smjer, itd.
Mnogo se stvari ogađali tijekom snimanja “Smoke and Origination”. Događaji koji nisu uključeni u album, emocionalno govoreći. “Torched Laughter” adresira te emocije i događaje. Na bizaran način “Torched Laughter” je “iza scene” snimanja “Smoke and Origination”.
“Torched Laughter” započeo je hod po svojoj cesi u trenutku kad sam se usudio koristiti vrlo rijetku i neprocesnu metodu snimanja. Jednom kad sam shvatio da neću biti u stanju sakriti iza efekaa i ekscesivnih slojeva pjesama, to je kada sam osjetio da je “Torched Laughter” krenuo biti jedinstveno iskustvo snimanja za mene.

VENIA: Što možeš reći o utjecajima na ovom albumu i o knjižici koja prati glazbu?
CHRISTOPHER: Nisam razmišljao koji su umjetnici utjecali na “Torched Laughter” ali Solomon burke mi je odmah pao na pamet. Njegovo pjevanje i aranžmani na albumu «Nashwille» bili su zasigurno životna promjena. Mislim da su američka country glazba i kako je snimljena imali veliki udar na album. Bio sam sretan što sam imao National Lap Steel i staru Gibsonovu mandolinu za snimanje. Kako bih mogao ne koristiti the ivne instrumente?
Mislim da je  mjesto gdje živim imalo monstruozni udar na zvuk. Sa “Smoke and Origination” živio sam u velikom predgrađu koje je bilo na putu da postane grad. Bilo je to kaotično kuhanje forsiranog multikulturizma i ‘big box’ korporativnih trgovina koje su smirivale neskrivene etničke tenzije. Predgrađe je novo, gostoljubivo, homogeno i raste izvan svog značenja.
“Tourched Laughter” završen je u mnogo manjem, ruralnijem području. Moje dnevne vožnje uzduž te slikovite ceste pored koje živim vjerojatno su pomogle oblikovati sav akustični zvuk na albumu.
Knjižica je slična onoj za “Smoke and Origination” u tome što svaka fotografija/umjetnički dijelić predstavlja jednu pjesmu. PDF verzija knjižice dozvolila mi je slobodu da imam stranicu za svaku pjesmu. Možete vidjeti kompletni artwork i na fizičkom CD-u. Po prvi puta ikada, nisam radio omot i direkciju. To je bio dobar potez, i manje stresa za mene.

VENIA: Koja pjesma na albumu najbolje predstavlja “Torched Laughter”?
CHRISTOPHER: Uvijek pišem tako da su pjesme dio veće cjeline. Pa preko volje izabirem pjesmu u tu svrhu.
Ali, ako je uperen pištolj, a tajna pitanja je veći interes za moj glazbeni katalog nego novčanik, morao bih reći, u pogibeljnoj situaciji “The Tilted Figure” najbolje predstavlja album kao cjelinu.

VENIA: Jesi li uistinu melankoličan kao tvoje pjesme? I možemo li uopće govoriti o melankoliji?
CHRISTOPHER: Više nego se usudim priznati. Ali dajem sve od sebe da bi to ostalo skriveno i izazvano umjetnošću. Inače ne bih nikada bio pozvan na partije. Volim partije.

VENIA: Misliš li, da kao neki umjetnici, moraš biti u depresivnijem raspoloženju da bi pisao glazbu koja dublje dotiče ljude?
CHRISTOPHER: Govoreći o sebi, ne. Sretan sam i energičan kad pišem i snimam. Kada su tuga i bol bile neiscrpno vrelo inspiracije… ja moram biti u pozitivnom raspoloženju da bi pisao. Imam tu preciznu jasnoću koja svemu dopušta izaći kao što izlazi.
Kada sam očajan, apatetičan sam i ne želim pisati ili svirati. Jednostavno prestajem funkcionirati i to je smrtnosno stanje. I ne pozivaju me na partije.

VENIA: Ljudi misle i razmišljaju o stvarima u tvojoj glazbi, očito, jer durgačije ne bi postojala veza između njih i tvoje ekspresije kao umjetnika. Što misliš, koje su te emocije (ili čak zvuci) primarno povezale sa tvojom publikom?
CHRISTOPHER: Stvarno ne znam. Ne osjećam se povezanim sa svojom publikom. Veliki razlog tomu je što ne sviram uživo pa ne mogu dobiti ideju što slušatelji osjećaju dok slušaju pjesmu. Ne dobivam razmjenu energije što je privilegija drugih umjetnika. Ono malo što sam uspio naučiti o svojoj publici je da je podijeljena u tri grupe: jedna strana voli artističku/avantgardnu glazbu kao «Nokturne» ili «Lucifer Rising». Drugi vole tradiionalnije pjesme bez stihova. A treći volie vrlo heavy metal materijal i SAMO heavy materijal. Ne mogu uvijek zadovoljiti sve njih pa jednstavno radim što osjećam.

VENIA: Na neki način tvoja te publika vidi kao spasitelja, osobu koja oslobađa njihove osjećaje. Kako se osjećaš zbog toga? Je li ti to teret?
CHRISTOPER: Stvarno? Spasitelj? Nikada to nisam čuo. Većina komentara koje sam dobio su tradicionalno najljepši poput: odličan posao! Fenomenalan posao! Ništa što bi indiciralo da je moj posao mesijski.
Pa odgovor na tvoje drugo pitanje: Ne. Definitivno nisam opterećen. Da sam bio upozoren da sam shvaćen ili da sam spasitelj to ne bi promijenilo nain na koji radim stvari.

VENIA: Kad pričaš/pišeš/pjevaš o ljudima, vidiš li individualna lica ili je to koncept mase?
CHRISTOPHER: Vidim oboje ovisno o pjesmi. Obje, “The Tilted Figure” i “Another Blue Ribbon” imaju vrlo specifična lica. Znam o komu sam pjevao. Pjesme poput “Evening Flash” i “Clockwork Contanminate” su bile konglumeracija lica i imena.

VENIA: “Torched Laughter” donio nam je opet novi zvuk od tebe. Kako bi opisao evoluciju svog zvuka tijekom godina?
CHRISTOPHER: Pinocchio sindrom. Kada razmišljam unaza od “wer Next Projekt” koi je taj uzorak/synthesizer electronica do aktualnog izdanja “Torched Laughter”, dogodila se postupna promjena od sythesizera do organičke izvedbe. Moje prisustvo je prisutnije u snimanju. Manje petlji i zvukova stvorenih od negdje drugdje. To nije bio namjerni proces, nisam to primjetio do nedavno.
Isto tako mislim da je glazba dinamičnija sada nego ranije kada sam bio zainteresiraniji za eksprimentiranje sa formom pjesme.

VENIA: Unatoč tome što si Kanađanin, učinio si Bliski Istok nekom vrstom doma na ovom albumu. Što ti znači Bliski Istok?
CHRISTOPHER: Zvuk je bio dio mog leksikna od djetinjstva. Ljudi koji su tada bili dio mog života donijeli su taj zvuk u moj dom i on je postao dio mene. Moji roditelji poznavali su mnogo glazbenika i mnogo ljudi iz liječničke profesije koji su došli iz Španjolske, Maroka, Egipta, Indije, Saudijske Arabije i sve sam to upio. U im je notama i skalama netaknuti misticizam i priče koje idu dalje od znatiželje probuđene u meni sa Led Zeppelinovim Kashmirom.

VENIA: Što te opet i opet inspirira da nastaviš raditi s glazbom, istražuješ nove zvukove i ideje?
CHRISTOPHER: Ne znam. Jednostavno se osjećam pozvanim to raditi. Ne mog zamisliti ne pokušati napraviti nove stvari. Zapadnjačkiživot je tako rutinski, režimski, siguran, demistificiran. Trebam neku vrstu entiteta u svom životu koji je ispuh u ono što opažam kao nepoznato.
Kada se poave ideje prilično sam osakaćen ok ih ne izbacim iz glave. San je smrtonosno vrijeme sa svim fragmentima zvuka koji se ponavljaju i ponavljaju se dok ne napravim nešto s njima. Ne mogu ni ući s nekime u raspravu bez da čujem ideje u svojoj glavi. Zao obično izgubim u raspravama.

VENIA: Ako ti kažem dvije riječi – nedužnost i mudrost, možeš li ih povezati sa svojom glazbom. Zašto?
CHRISTOPHER: Ne mogu ih povezati. Na slušateljima je da zalijepe svoj emotivni otisak na glazbu.

VENIA: Na kraju, da može izabrati jednu pjesmu po kojoj bi te ljudi prepoznali, pjesmu koja bi te sumirala, koja bi to bila?

CHRISTOPHER: Nisam je još napisao. Još uvijek se trudim poznavati se. Ali mislim da pjesma koja možda najbolje odražava moje trenutno stanje uma je “Another Blue Ribbon” i njezin žestoki partner “The Derivative Hearts”.

Službeni website: www.christopher.mu
Myspace: www.myspace.com/officialchristopher