GRAVE DIGGER – Return Of The Reaper


GRAVE DIGGER – Return Of The Reaper
Datum izlaska: 11.07.2014.
Izdavačka kuća: Napalm Records
Žanr: Heavy metal
Ocjena: 4/5

GRAVE DIGGER - Return Of The ReaperPopis pjesama:
1. Return Of The Reaper
2. Hell Funeral
3. War God
4. Tattooed Rider
5. Resurrection Day
6. Season Of The Witch
7. Road Rage Killer
8. Grave Desecrator
9. Satan’s Host
10. Dia De Los Muertos
11. Death Smiles At All Of Us
12. Nothing To Believe

Prošle je godine Grave Digger izdao svoj sedamnaesti (!) studijski album. U prosjeku objavljuju novi album svake dvije godine. Stvarno su jedan od onih bendova – „ako voliš jedan album, voliš ih sve“. Doduše, uvijek ima purista koji vole samo Diggere iz osamdesetih ili Diggere s Lulisom ili Diggere sa Schmidtom, ali mislim da su takvi rijetki. Prije nekoliko sam dana napisao recenziju za album Heart Of Darkness (1995) pa ne bih htio ponavljati o povijesti benda što sam tamo napisao.
Jedinog člana kojeg nisam spomenuo je basist Jens Becker koji se pridružio bendu nakon odlaska Tomija Göttlicha 1997. Ostatak ekipe dobro je poznat: Chris Boltendahl na mikrofonu, Stefan Arnold na bubnju, H. P. Katzenburg na klavijaturama i Axel „Ironfinger“ Ritt na gitari. Boltendahl i Ritt su s dugogodišnjim producentom benda, Jörgom Umbreitom, zajedno producirali album. On im je zadužen za produkciju albuma od The Grave Digger (2001) albuma.

U prošloj sam recenziji rekao da je naslov albuma jednak naslovu dema s početka 90-ih, a naslovna pjesma ovdje otvara album. Kod Diggerovih introa stvarno se nema što posebno za reći, svaki od njih služi svojoj svrsi – da otvori album. Iako ni jedan nije nešto spektakularan, svi su dovoljno pamtljivi da od prvih par sekundi slušatelj prepozna koji album slijedi nakon nje. Nakon uvodne pjesme slijedi 10 pjesama koje traju ispod 5 minuta i jedna koja traje koju sekundu iznad 5 minuta. Taj format albuma bend prati još od Ballads Of A Hangman (2009), dakle na posljednja 4 albuma. Liberty Or Death (2007) posljednji je album na kojem je većina pjesma bila iznad 5 minuta. Na moju sreću, meni odgovaraju oba formata i uživam u svim albumima podjednako.

Što bend donosi novo na ovom albumu? Inovativno gotovo ništa. Što je dobra stvar, jer kao što sam već rekao: ako voliš jedan album, voliš ih sve. Ukratko, nove pjesme na stari način preplavile su novo izdanje. Album otvaraju dvije brze pjesme, Hell Funeral za koju je snimljen spot i War God. Zapravo, većina pjesma na ovom album su bržeg tipa, a dvije najbrže traju ispod 3 minute: Resurrection Day koja podsjeća na pjesmu Hell To Pay sa The Last Supper (2005) i Motörheadska Satan’s Host. Ipak, opet prednost moram dati sporijim pjesmama kao što su Season Of The Witch i Dia De Los Muertos. Posebno je zanimljiva i predzadnja pjesma, Death Smiles At All Of Us s ultra zaraznim riffom i catchy refrenom.
Album završavaju s baladom Nothing To Believe. Nije im ovo prvi put da završe baladom, a da budem iskren nisam ljubitelj gotovo ni jedne njihove balade, pa tako ni ove. Što se mene tiče, album je mogao ostati na 11 pjesama.

Album je izašao i u limitiranom izdanju koje ima dodatni drugi CD. Drugi CD ima dvije dodatne studijske pjesme – The Emperors Death i Rebel Of Damnation – i 8 live akustičnih obrada najvećih hitova. Drugi CD preporučam samo znatiželjnim hard-core fanovima, s naglaskom na znatiželjnim. Kao i s Heart Of Darkness albumom, preferiram regularno izdanje.

Diggeri su pokazali još jednom da se drže snažno unatoč 35 godina karijere iza njih. Tko nije slušao album (meni je trebalo dugo da ga odslušam kako treba), a inače je upoznat s radom benda, ne bi trebao biti razočaran.

Recenzija: Alen Žižak

Add a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *


*

U skladu s propisima EU koristimo kolačiće (cookies). / We use cookies to ensure that we give you the best experience on our website.
Ok