GRAVE DIGGER – Heart of Darkness

GRAVE DIGGER
Heart Of Darkness
Datum izlaska: 03.04.1995
Izdavačka kuća: GUN Records
Žanr: Heavy metal
Ocjena: 5/5
Drugi u nizu njemačkih metal albuma iz 1995. o kojem ću govoriti je Heart Of Darkness, šesti album Grave Diggera. Prošli sam mjesec nešto rekao o albumu Imaginations From The Other Side, a ovaj put prelazim na old school heavy metal.

GRAVE DIGGER - Heart Of Darkness

Grave Digger ubrajamo u onu skupinu bendova koji nikad nisu mijenjali pravac. Odnosno, jesu, krajem 80-ih, kada su promijenili ime u Digger i izdali komercijalni album Stronger Than Ever (1986), zatim promijenili ime u Hawaii i snimili demo album Bottle And Four Coconuts (1989) da bi kasnije ponovno vratili ime u Grave Digger. Ni Diggerov album, ni Hawaiijev demo album zapravo nisu toliko loši, iako su na lošem glasu, ali ipak – materijal koji je izdan pod imenom „Grave Digger“ je neokaljan – onaj pravi. Tri albuma iz 80-ih, Heavy Metal Breakdown (1984), Witch Hunter (1985) i War Games (1986), pripadaju njemačkom speed metal pokretu toga vremena. Tada su svi svirali speed: Helloween, Rage, Sodom… Danas ni o jednom od tih bendova ne govorimo u speed kontekstu, ali svi imaju svoje početke.

Kada su se Grave Digger početkom 90-ih vratili, snimili su demo Return Of The Reaper (1991) sa četiri pjesme koje su završile na The Reaper albumu (1993), a prije toga i na promo CD-u. Zanimljivost leži u tome što je ime aktualnog, 17. studijskog albuma, Return Of The Reaper (2014), dakle isto kao demo prije 20 i kusur godina. Godinu dana nakon albuma The Reaper izdali su Symphony Of Death EP koji bi, da ga je snimio Slayer, možda i prošao pod album jer ima 7 pjesama (jedna je intro) u trajanju od skoro 25 minuta.
Zašto sve ovo nabrajam? Kako bi pokazao da su 90-e bili desetljeće Grave Diggera.
Od dema iz 1991. do kraja 90-ih, svake godine su imali novi materijal, bio on album ili EP, a Heart Of Darkness po meni je vrhunac njihovog stvaralaštva u 90-ima do kojeg su stigli još samo jednom i to s albumom Rheingold (2003).

Što se promjena postave tiče, Grave Digger je nekako u sredini. Nisu imali bezbroj promjena kao Iced Earth, Running Wild ili Annihilator, a nisu ih imali ni jako malo kao Blind Guardian ili Wizard.
Jedini koji je od prvog, pa do dana današnjeg u bendu je pjevač Chris Boltendahl. Gitarist na albumu je Uwe Lulis, današnji ritam gitarist Accepta, koji je s Boltendahlom još od vremena u Diggeru.
Grave Diggerove gitariste lako je pamtiti po desetljećima. Petter Mason u 80-ima, Uwe Lulis 90-ih, Manni Schmitd u 2000-ima i Axel Ritt od 2009.
Basist na albumu je Tomi Göttlich, svirao je još na izdanjima prije i poslije ovog, a danas je glava benda Rebellion. Bubnjeve je odsvirao Frank Ullrich kojemu je ovo jedini album s bendom, a nedugo nakon albuma zamijenio ga je Stefan Arnold koji svira bubnjeve i dan danas. Nešto malo klavijatura koje su prisutne na albumu odsvirao je Rudy Kronenberger kojem je to isto jedini album s bendom, jer već od idućeg albuma – Tunes Of War (1996) – klavijature u bendu svira H. P. Katzenburg, današnji klavijaturist.
Zanimljivo je da je jedan od back vokalista na albumu Michael Seifert s kojim su Uwe Lulis i Tomi Göttlich 2001. osnovali Rebellion.
Bend je sam producirao album (zvuk je fenomenalan), a brutalnu naslovnicu naslikao je Andreas Marschall, koji je 1995. imao pune ruke posla: Imagionations From The Other Side, Mental Reservation, Black In Mind, Maquerade

Album ima 9 pjesama koje sve skupa traju 56 minuta, a digipack izdanje ima dvije pjesme više, odnosno dodatnih 11 minuta materijala. Preferiram regularno izdanje jer su te dvije bonus pjesme daleko lošije od ostatka albuma, tako da se neću niti zamarati njima, ostajem pri običnom izdanju. Dakle, trajanje…

Ovaj album ima duže pjesme nego što to biva kod benda. Ne računavši intro (Tears Of Madness), samo jedna pjesma (Hate) traje ispod 5 minuta. Ne mogu opisati koliko volim ovaj album, ali kada bi morao izabrati jednu riječ da ga opišem, bila bi to riječ „riffovi“. Stvarno, ovaj album ima više dobrih riffova nego neki bendovi u posljednjih 10 godina karijere (Manowar, prepoznaj se). Oni koji su voljeli svu brzinu Grave Diggera iz 80-ih možda neće doći na svoje jer nije cijeli album toliko brz, iako ima neke od najbržih pjesama benda. Poimence to su Warchild i Hate. Koliko god volio te pjesme, ipak moram reći kako su mi favoriti one sporije: The Grave Dancer, Demon’s Day i Heart Of Darkness.
The Grave Dancer ima jedan od meni najdražih riffova uopće, a Heart Of Darkness ima jedan od najboljih srednjih dijelova (tzv. instrumental break) pjesama ikada. To je najduža pjesma koju je bend snimio, a traje skoro 12 minuta. Središnji dio pjesme, u kojem se miješaju clean gitara, distorzije, klavijature i jezivi glasovi, nešto je što bend nikad nije ponovio, a i ne vidim zašto bi opet pokušavali takvu pjesmu snimiti, jer teško da će nadmašiti ovu. Valja spomenuti i da je pjesma inspirirana filmom Apocalypse Now, što je teško ne primijetiti budući da usred pjesme čujemo monolog Marlona Branda iz spomenutog filma.
Druga je pjesma po dužini Circle Of Witches. Traje toliko dugo zbog uvodne naracije, koja je izbačena iz video spota. Ona je jedan od favorita fanova i ako netko nije čuo za Grave Digger, to je dobra točka za krenuti.

Ovaj je album odličan od prve do zadnje sekunde. Bez suvišnih pjesama, bez suvišnih dijelova. Tko nije poslušao ovaj album, a obožava heavy metal, ne znam što radi sa svojim životom.

Popis pjesama:
1. Tears Of Madness
2. Shadowmaker
3. The Grave Dancer
4. Demon’s Day
5. Warchild
6. Heart Of Darkness
7. Hate
8. Circle Of Witches
9. Black Death

Recenzija: Alen Žižak

Add a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

*

U skladu s propisima EU koristimo kolačiće (cookies). / We use cookies to ensure that we give you the best experience on our website.
Ok