Datum izlaska: 25. 10. 2010.

Label: Century Media

Žanr: power metal

Ocjena: 3/4

Grčki bend Firewind  danas su jedan od najpopularnijih i najuspješnijih power metal bendova, a veliku su pažnju na sebe skrenuli jako dobrim albumom iz 2008. „Premonition“ koji im je zagarantirao uspješnu svjetsku turneju i pridobijanje velikog broja fanova u SAD-u. Za njihov uspjeh najzaslužniji je mladi gitarist i autor pjesama Gus G. koji je poznat i kao gitarist Ozzyja Osbournea (svirao je na njegovom zadnjem albumu „Scream“). Novi album „Days Of Defiance“ pokazao je da u power metalu itekako vrijedi načelo manje je više jer su pjesme toliko, usuđujem se reći, natrpane kompleksnim gitarskim i klavijaturskim solažama s jedne strane, a s druge jednostavnim i laganim refrenima i suhoparnim lyricsima. Biti kompleksan na ovom albumu pokazalo se negativnim za bend jer niti jedna, tj. skoro niti jedna osim prve pjesme „The Ark of Lies“ koja je i jedna od najkvalitetnijih pjesama,  ne sadrži uvjerljivu ritam sekciju i poneki dobar break. Naime, breakovi su na ovom albumu toliko rijetki da se slušatelj ne može uživiti u pjesmu u cjelini, razbacati se na nju i uživati u njoj u potpunosti već samo u figurama solo gitara-solo klavijature-solo gitara („World On Fire“) ili pak solo klavijature-solo gitara. Mnogi bendovi imaju takve figure u svojim pjesmama, poput npr. Sonate Arctice ili Dream Theatera, ali one ostavljaju dojam pojačavanja inteziteta u pjesmi, a da pritom ne odmiču slušatelja od nje. Vidi se da su Firewind kvalitetan bend koji voli svirati i uživa u izvođenju svojih pjesama, ali fanovima su ovoga puta ponudili samo pokoju ritam sekciju na početku, jednostavne središnje melodije i refrene, te hrpu rastegnutih i prekompliciranih gitarskih i klavijaturskih solaža. Dakako da to pruža kontrast u pjesmi, ali ne u baš sasvim pozitivnom smislu. Kao što sam već rekla „The Ark Of Lies“ fascinira zbog prave power metal strukture, brzog ritma i sjajne speed-metal solaže, ali to je sve zasjenjeno refrenom koji se ponavlja tri puta unutar pjesme, što ju uopće ne obogaćuje, dapače  produljuje ju i čini prosječnom. Za  „World On Fire“ vrijedi sve što sam već prije rekla, samo što je kraj efektan zbog breakova. „Chariot“ mi je također jedna od dražih jer ima vrlo lijepu vokalnu dionicu, koja je vrlo zahtjevna za izvođenje, s obzirom na to koliko kontrole zraka treba da se izvede, a posebno je dojmljiv dvoglas u refrenu. „Embrace The Sun“ strukturu bazira na klavijaturama, isprekidanom ritmu i refrenu koji je sasvim prosječan, a prosječnost ipak ne toleriram kod benda za koji znam da može ponuditi puno više. Dojam, na svu sreću popravlja uvjerljiv i muževan vokal Apolla Papathanasia. „Heading For The Dawn“ opet posjeduje brzinu i melodičnost, zahtjevne vokale i jedan od najboljih klavijaturskih sola. „Broken“ je kvalitetna polubalada, snažnog refrena i dvoglasa te opuštajućih akustičnih dijelova. „Cold As Ice“ mi se sviđa zbog raznovrsnije strukture u odnosu na ostale pjesme, refren je lako pamtljiv, ali snažan i tjera vas da ga pjevate. Za izražajnost vokala u ovoj pjesmi imam samo pohvale, a Gusov solo je nešto jednostavniji nego u prethodnim pjesmama, ali i kvalitetniji jer se bolje uklapa u pjesmu. „Kill In The Name Of Love“ prezentira upravo ono što sam očekivala na ovom albumu, a to je skladno nadopunjavanje klavijaturskih i gitarskih dionica na početku i to je ono što ju uvrštava među kvalitetnije na albumu, a Gusov je shredding opet uklopljen na pravi način.“SKG“ je instrumental koji ima melodiozan početak, staccato ritmove, vrlo zahtjevan i virtuozan klavijaturski solo, ali sve se to kvari naglim usporavanjem tempa, baš na mjestima gdje to ne bismo očekivali. No, u svakom slučaju jako dobra instrumentalna skladba na koju treba svakako obratiti pozornost. „Losing Faith“ ima ono što je meni osobno vrlo bitno kao slušatelju, a to je vrlo izražajan vokal i dobar dvoglas (zapravo, Apollove dionice su nasnimljene i izmiksane). „Yearning“ strukturno nije ništa drukčija od ostatka pjesama na albumu, na kraju ponovno dominira figura solo gitara-solo klavijature, a Gus si je ponovno dao oduška za vrhunski shredding. Posljednja pjesma „When All Is Said And Done“ doslovno „ubija“ brzinom na početku, a onda se naglo usporava prije refrena pa se onda opet sumanuto ubrzava i tako do kraja. Nemam prigovora na melodioznost, odličan vokal, Gusovu solažu koja zaslužuje divljenje, ali osjećaj je loš jer toliki kontrast između sporog i brzog tempa zbunjuje slušatelja i pjesma mu postaje naporna. Na kraju, treba reći da je bend izdao i posebno izdanje na kojem se nalaze još tri pjesme, od kojih je najzanimljivija „Breaking The Law“ Judas Priesta. Obrada nije loša, samo suzdržat ću se od daljnjih komentara jer smatram da je Judase jako kritično obrađivati iz više razloga. Bend je novim albumom, kako god okrenete, pretjerao sa natrpavanjem raznih sekcija, ritmova i figura u pjesmama pa se može reći da se definitivno nisu držali jedne starogrčke izreke mēdén  ágan  što znači „ničega previše“. Album vrijedi poslušati jer Firewind to apsolutno zaslužuju, no kad ga budete slušali, savjetujem vam da se nastojite uživiti, ali i da ga slušate kritički.

Popis pjesama:

1.The Ark Of Lies
2. World On Fire
3. Chariot
4. Embrace The Sun
5. The Departure
6. Heading For The Dawn
7. Broken
8. Cold As Ice
9. Kill In The Name Of Love
10. SKG
11. Losing Faith
12. The Yearning
13. When All Is Said And Done

Recenzija: Buna Bernarda Juretić