Loading...
Izvještaji

DEAD KENNEDYS, PETROL GIRLS, POGREB X, VOX POPULI, EKSODUS – Zagreb, Boogaloo, 27.10.2016.

DEAD KENNEDYS, PETROL GIRLS, POGREB X, VOX POPULI, EKSODUS –  Zagreb, Boogaloo, 27.10.2016.

Oni koji ustraju u mišljenju da je Zagreb koncertno mrtav grad (a realno su izbirljivi ili neupućeni) zacijelo žive u nekom drugom Zagrebu. Njih će razočarati činjenica da smo prošlog četvrtka mogli birati između čak 10 koncerata: Vintage, Močvara, Medika, Sax, Kavez, Booksa, Johann Franck, Booze & Blues i Funk. I kao da to nije bilo dovoljno, listi se pridružio i Boogaloo. Klub koji se najmanje 5 godina tavorio u rokerskoj penziji, opet se vraća u puno operativno stanje. Još od doba kad ga se zvalo OTV-domom, Boogaloo je spadao u vodeće gradske koncertne lokacije. Ako redovito nastavi s kvalitetnim programom kao što je ovaj, ne gine mu povratak nekadašnjeg statusa. Ove godine ne slavi samo Kset  40. Rođendan, nego u iste srednje (nadajmo se ne i krizne) godine ulazi i punk rock, a taj povod se poklopio i s turnejom Dead Kennedys-a ispred kojih se naredalo čak četiri predgrupe. Krenimo redom.

dsc00049_1

Zbog egzistencijalnih obveza primoran sam se ispričati na propuštanju otvarajućeg benda Eksodus, old school punk rock ekspoziture svojevrsne domaće working class inkarnacije Doriana Gray-a poznatije pod nadimkom Tomi Phantasma. Kad sam se napokon dočepao upada, petorka Vox Populi već je prašila u petoj brzini. Ovim srpskim hardcore punk veteranima socijalno angažirane lirike predgrupiranje stranim scenskim legendama nije strano. Nije im smetala ni praznjikava dvorana da odrade show na razini uzbuđenja kao da je klub bio pun. Frontman se nije se libio u nekoliko navrata držati oduže scenske govore i družiti se s ekipom naslonjenom na ogradu pred binom. Tako je nastup ovih narodnih glasnika protekao u jednoj intimnoj i domaćoj atmosferi tuluma koji tek počinje, a već obećava.

dsc00209_1

Slijedi nastup vinkovačke grupe Pogreb X, nekadašnjeg benda hrvatskog kralja autodestruktivnih scenskih ekscesa Satana Panonskog, koja nas je provela pjesmaricom domaćih pank klasika kao što su „Lepi Mario“, „Dragi sine moj“, „Oči u magli“, „Hard Blood Shock“, „Advokat“, „Trpi kurvo“, „Sexualni distonalitet“, „DM“ i druge. Za razliku od njihovog prošlog zagrebačkog uprizorenja zimus u Routeu gdje je publika glasnoćom singalonga nadjačala bend i nauzimala se mikrofona više od plenumaša na Filozofskom, ovdje smo Pogrebe slušali i gledali u jednoj pristojnijoj, da ne kažem sterilnijoj varijanti. Bend nije pokazao neko naročito oduševljenje i nastup je izgledao poprilično statično. Frontman se nije trudio previše puštati glas, tako da smo dionice koje je Čuljak urlao ispetih i krvavih žila dobili u vokalnoj varijanti za kulturne priredbe. Ne želim reći da je bend zvučao loše, daleko od toga. Sve bilo super odsvirano. Ne očekujemo od Adolfa baš da izvodi eskapade poput Ivice Čuljka, ali priželjkivati malo više strasti u stage presenceu fakat nije megalomanski prohtjev. No osobno gledajući, bio sam prezaokupljen uživanjem u ponajboljem i meni najpoznatijem domaćem pank repertoaru da bi me smetale i vlastite zamjerajuće opaske, a kamoli tuđe. Broj ljudi u dvorani nije mnogo porastao, a eskalacije publičnih emocija su bile svedene na jedinke iz tvrde jezgre Satanovih poklonika, osim na najvećim hitovima koje je pjevalo pola dvorane. Druga polovica je još uvijek čamila u mraku stražnjih redova. Bend nas je i iznenadio tako što je jednu stvar doveo do klimaksa ugradivši u nju solažu iz makedonskog klasika „Jovano Jovanke“. Mislim da se radilo o „Trpi kurvo“, jer ta pjesma ima 7/8-inski ritam. Sve u svemu, proveli smo se i više nego solidno, ali ostaje gorkasti osjećaj da je moglo biti još bolje, jer bend nije preskočio energetsku letvicu koju je postavio Vox Populi.

dsc00344_1

Ako su Pogreb X odradili nastup u mirnoj i dostojanstvenoj maniri benda za sprovode, onda londonski Petrol Girls valjda spada u onaj dio pogreba kada seoski catering na grob donese zakusku. Iz prve vlada neugoda jer se nitko ne želi prvi nasmijati, a onda kad se rakijom probije led kreće raspašoj. U tom smjeru sam barem očekivao porast afmosfere na ovom bendu. Ali dvorana se tek malo više popunila, a reakcije ljudi su bile poprilično mlake što je podosta razočaravajuće, jer radilo se o dvije djevojke i dva tipa koji su pomeli stejdž eksplozivnošću. Najviše se isticala frontmanica koja je zagospodarila binom trčeći po njoj, izvijajući se i sumanuto urlajući kao da joj život ovisi o tome. Još je pozavidnije koliko energije pršti iz te cure ako uzmete u obzir da je sitne i krhke fizičke konstitucije. Osim u deračini, odlično se snalazi i u melodičnim dionicama u kojima joj je pomagala i basistica. Petrol Girls je relativno friški bend s jednim albumom i tri godine djelovanja iza sebe, ali jedu binu za slabiji doručak kao da su dojeni na njoj i ako tako nastave čeka ih blistava budućnost. Album prvijenac „Phallocentric“ nije procurio na YouTube, nema ga čak ni na SoulSeeku, tako da je kupnja jedini način za doći do njega. Ili se još malo strpiti dok ga neka dobra duša ne uploada. Stilski se karakteriziraju kao posthardcore, ali zvukovno imaju malo dodirnih točaka s emo/screamo sentimentom, a nije ih došlo ni ispratiti nešto pretjerano puno svite sa „Subvultures fešti patnje“  što su mi prve asocijacije na dotičnu žanrovsku etiketu. Zvuče otprilike kao Submission Hold na steroidima i proteinskim napitcima. Čak su i po pitanju feminističkog stava slični dotičnima, iako se u muzici manje oslanjaju na eklektične izlete u eksperimentalna polja, a na pojačalima mnogo više preferiraju drive nego clean. Ponegdje me i po riot girl fazonu podsjećaju i na punk momente Barb Wire Dollsa. Ukratko, djevojke i momci s benge odradili su sjajan show za koji nažalost većina publike nije imala sluha. Srećom po vlastito slušno zdravlje, mene su uspjeli dobiti. Volio bih slavodobitno ustvrditi da smo prevazišli vremena diskriminiranja izvođača po spolu, ali upravo je ženski dio publike pokazao prema bendu najveći stupanj podozrivosti (što sam i postkoncertno dodatno verificirao malom usmenom anketom). Dosta je to opaka šaka u oko bendu koji promiče feminizam.

dsc00390_1

Nikad mi nije bilo jasno zašto ekipa kojoj je preskupo dati 20kn za pank štalu u Rutu lako izdvoji preko 100kn za neki veći strani pank bend i onda još namjerno propusti sve predgrupe. Pogađate, dvorana se na Dead Kennedys popunila. Očekivao sam čak i krkljanac, međutim, ljudi je bilo dovoljno puno da imaš osjećaj kako si dio velikog koncerta, a opet dovoljno malo da ti ostane prostora za disanje i divljanje po podiju. U publici je, kao i na svim pank legendama do sada, raspon godišta sezao od srednjoškolaca do bendovih generacijskih suboraca. To što klub nije bio dupkom pun možemo pripisati ponajviše činjenici da mnogo ljudi diskreditira ovaj bend smatrajući ih Pozdravom Dead Kennedys-ima, pošto njihov bivši karizmatični vođa nije već 30 godina u bendu. S obzirom da nakon njegovog odlaska nisu napravili niti jednu novu pjesmu, nije sasvim neosnovana zamjerka da krčme staru slavu. Ali opet, sigurno je bolje držati se starih i prokušanih pank evergreena, nego početi stvarati nekakve potencijalne sellout albume. Da to i naprave, vjerojatno nitko na koncertima ne bi doživljavao novu diskografiju kao relevantnu i derali bi se „sviraj stare!“.

dsc00525_1

Nakon Jellovog odlaska, bend je promijenio tri pjevača. Treća sreća je zapala gospodina Rona „Skipa“ Greera. I mogu vam reći da mi je jasno i zašto iako nisam čuo kako su zvučali s prve dvije zamjene. Ron je zaista frontman kakvog se može samo poželjeti, a samo ga Dead Kennedys mogu imati. Tip je ekstrovertiran, pristupačan, razgovorljiv, uživljen, pokretljiv i pjeva dosljedno originalu, a ne pokušava imitirati Biafrin glas i forsati njegov specifični vibrato. U svojim obilnim verbalnim orgijama obraćanja publici njeguje vrlo fin omjer spontanosti i naučenih vještina, ali bez potrebe da se publici dodvorava izlizanim frazama o najboljoj publici i slično. Pored svega toga, frajer je jedan skroz prizemljen narodski čovjek koji nimalo nije digao nos zbog činjenice da frontmenira legendarni bend. Baš se oko njega osjeća jedna izuzetno pozitivna aura. Savršen frontman, reklo bi se. Ali jebiga, jedna jedina mana mu je što nije Jello Biafra. I onda se čovjek poput mene kojem su ovo prvi Kennedysi u životu zapita: „jebote, kak’ su tek s Biafrom zvučali, ak’ su i ovak’ toliko dobri!“. I zaista jesu, kažem vam. Jebeno su dobri i toga su itekako svjesni. Kennedysi su presjekom čitave diskografije bacili ekipu u uzbudljivi vrtlog pank ekstaze gdje poganja, skakanja, singalonganja, nošenja ljudi na ramenima, crowd surfanja i zalijevanja pivom nije falilo. Nedostajalo je još samo dopuštanje stage divinga, pa da štala bude potpuna. Pogo nije bio toliko brutalan koliko se ljudima sa strane činilo, ali dovoljno intenzivan da uđe u zapisnik kako su mi ljudi odvalili pola đona s cipele, pa ju moram voditi kod doktorice za obuću na šivanje i ljepljenje. I hvala im na tome, bio bih pravi smarač da im to nedajbože zamjeram. Ponovit ću i stoti put, pogo se u pravilu „ponaša“ kao centrifugalna sila što znači da u njegovom epicentru imate znatno manje šanse za pad ili ozljedu nego na rubovima istog. Imajte to na umu kada poželite ući into the pit.

dsc00530_1

Uglavnom, koncertnu atmosferu je cijelo vrijeme krasila iznadprosječna količina serotonina i adrenalina. Zaista se mogla osjetiti jedna divna familijarna vibra s ljudima koje poznajete površno ili ih prvi put vidite. Ne znam točno koliko je nastup trajao, jer sam u žiži euforije izgubio pojam o vremenu. Znam samo da smo tijekom koncerta doslovno dijelili sve: pažnju, znoj, cigarete (i ove i one, jel’te), pive i naravno dobre vibracije. Usudio bih se reći da je razina pozitivnih emocija bila skoro kao na Ferragostu. Ljudi koji me iole poznaju znaju da sam velik, ako ne i najveći državni prijatelj dotičnog festivala, pa će prepoznati ovo laskavo poređenje kao nerealno izuzetni kompliment.

dsc00472_1

S obzirom na starost mrtvih Kennedyića nije izvjesno hoćemo li ih imati ponovo prilike sresti u našim krajevima, tako da je ovaj koncert možda bila i prilika za doživjeti vrlo dostojan labuđi pjev. Kako god da bilo, pozitive nije falilo ni na afteru u foajeu Boogalooa gdje je do nekih 02h ponoći staro i mlado plesalo na provjerene punk rock hitove, a najuporniji su upriličili i postafter na stepenicama Pana, tog čuvenog drinking pointa gradskih pankera. Ako moramo zaključiti izvještaj nekom prigodnom općenarodnom frazom, onda je to definitivno ona najisfuranija, ali i najjezgrovitija koja glasi: pank nije mrtav! I to već punih 40 godina. Prošlog četvrtka se to na opće supkulturno oduševljenje još jednom potvrdilo.

>>>>>>> GALERIJA <<<<<<<

Izvještaj: Ognjen Bašić
Foto: Vedrana Dobrić


COPYRIGHT © Sve fotografije u galeriji su zaštićene autorskim pravima. Ne smiju se preuzimati bez dozvole Venia Maga-a ili autora. Fotografije se ne smiju izmjenjivati ninakoji način, kao niti uklanjati ili mijenjati žig sa znakom Venia Maga-a/autora. Ukoliko se otkrije njihovo neovlašteno korištenje, biti će poduzete pravne mjere protiv kršitelja autorskog prava. Molimo sve koji primijete navedene nedozvoljene aktivnosti da obavijeste uredništvo portala Venia Mag. Hvala.

COPYRIGHT © All photographs in this gallery are under the copyright law. They cannot be copied or reproduced without permission given by Venia Mag or the author. It is not allowed to alter the photographs in any way, or removing the watermark sign of Venia Mag/author. Legal action will be taken if discovered any non-permitted usage or photography manipulation. We kindly ask to inform us about such misusage by sending an e-mail to Venia Mag Editor-In-Chief. Thank you.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *