DAYAL PATTERSON

black_metal_dayal_patterson_2015Dayal Patterson je ustrajan u namjeri da napravi najveću posvetu black metal žanru ikada napisanu. Nakon što je svojom opsežnom knjigom “Black Metal: Evolution of the Cult” na preko 600 stranica do detalja razmotrio postanak i razvoj žanra, odlučio je još dublje uroniti u ovu tematiku te je predstavio svoj novi projekt čiji prvi dio izlazi uskoro – knjiga “Black Metal: The Cult Never Dies Part I“.
U ovom će vas intervjuu Dayal provesti kroz svoja promišljanja o žanru i dati vam sliku o onome što vas očekuje u novoj knjizi.

Intervju: Martina Šestić – martina@venia-mag.net
black_metal_dayal_patterson_2015_1VENIA: Dobro došao natrag, Dayal! Prije nego počnemo razgovarati o tvojoj novoj knjizi “Black Metal: The Cult Never Dies Part I”, možeš li mi reći kako je “Black Metal: Evolution of the Cult” prihvaćena na sceni? Jesi li postigao ono što si htio?
DAYAL: Zanimljivo pitanje – najiskrenije mogu reći da sam postigao što sam htio prije nego sam dopustio da se knjiga objavi – što znači da je ovo knjiga koju sam ja želio napisati i kazati sve što mogu reći unutar ograničenog broja stranica. Ovu sam knjigu objavio najviše kako bih zadovoljio jednog od najžešćih kritičara koje poznajem – sebe.
Nisam, međutim, očekivao da će toliko čitatelja, kritičara i bendova, koji su sudjelovali, toliko primiti srcu ovaj projekt i poduprijeti ga lijepim riječima. Zbog toga sam shvatio da, iako pišem samo za sebe tijekom samog kreativnog procesa, da mi je do nekog stupnja stalo do toga što misle moji čitatelji (barem nekih od njih). Pohvale pisaca kojima se divim i bendova koje pratim već dva desteljeća (Blasphemy, Manes, Beherit, Ulver, Rotting Christ, Windir, Fleurety, Necromantia itd.) stvarno mi jako puno znače i samo učvršćuju moju vjeru u cijeli ovaj projekt. Vjerojatno bi bilo više cool pretvarati se da je drugačije, no tako je. Ali to je slučaj samo ako gledamo unatrag, tijekom kreativnog procesa koristim svoje vlastite kriterije kako bih procijenio vrijednost onoga što radim.

VENIA: Nakon našeg zadnjeg razgovora nastavio si slijediti tragove unutar extreme metala i kao rezultat toga uskoro ćeš objaviti svoju novu knjigu “Black Metal: The Cult Never Dies Part I”. Reci mi ukratko kojim se temama bavi? U koliko će dijelova biti objavljena?
DAYAL: Odgovor na ovo pitanje djelomično se nastavlja iz prethodnog – ove ću knjige pisati doklegod postoji interes i doklegod uživam pišući ih. Cijeli taj proces mi predstavlja jako veliko zadovoljstvo, a i ljudi me dosta podupiru (sudeći po narudžbama za novu knjigu itd.), zato mi se čini da će se ova serija produžiti na još nekoliko tomova. Drugi je dio već dijelom napisan, dok sam za treći odradio nekoliko intervjua, tako da će, eto, tri biti minimum.

VENIA: Očito je da si se ovom predmetu posvetio više nego itko ikad prije. Je li bilo teško odabrati glazbenike koje ćeš uvrstiti u knjige i uz sve to držati se teme?
DAYAL: Bilo je izuzetno teško odabrati glazbenike za prvu knjigu jer sam bio ograničen prostorom pa sam mogao uključiti samo ograničeni broj bendova, a uz to sam morao održavati i tijek sveukupne priče te uhvatiti širu evoluciju samog žanra. Što se novih knjiga tiče, u neku je ruku lakše – još uvijek je teško odlučiti koga ću uvrstiti, ali sad imam taj luksuz da ne moram čekati intervjue sa bitnim bendovima prije nego krenem dovršavati knjigu. Na primjer, ako čekam da neki finski bend potvrdi intervju, a već imam dosta poljskih bendova s kojima aktivno surađujem, onda finski dio mogu pogurati u neko kasnije izdanje i koncentrirati se na Poljsku. Raditi za Cult Never Dies umjesto za nekog vanjskog izdavača olakšava podijeliti ovako veliki projekt u funkcionalnije cjeline.

VENIA: Imaš li možda neki dio knjige kojim si baš posebno ponosan?
DAYAL: Ponosim se svime – što se tiče samog pisanja, smatram da je ovo moje najbolje djelo do sada. Mislim da se neke dijelove knjige može opisati kao ‘konačne’ – npr. dio o Satyriconu/Moonfogu je, usudio bih se reći, najiscrpnije kazivanje te priče do sad. Uzbuđujuće je, naravno, i to da bendovi poput Strida i Silencera po prvi puta progovaraju onako kako treba. Širina diskusija u raznim poglavljima – tj. način na koji se bavi različitim strujama u black metalu uopće kao i sam način prikaza povijesti bendova – sve je to ono čemu sam stremio.

VENIA: Jedna od tema koje si ovom knjigom pokrio je Depressive/Suicidal Black Metal. Ovaj podžanr definitivno nije za svakoga, a i općenito o njemu do sada nije mnogo toga napisano. Kako si ti ovoj temi pristupio?
DAYAL: Tada nisam mnogo razmišljao o tome, ali da, mislim da je to pomalo kontroverzan način za početak projekta – možda čak i dobar primjer zbog kojeg bih trebao uvažavati mišljenja sa strane haha – ali ne bih ga mijenjao s obzirom da mislim kako se radi o jednom od najfascinantnijih dijelova knjige. Možda je klišej, ali ovaj su žanr stvorile zaista ekstremne ličnosti, a dobrim dijelom i tragedije. U svakom slučaju, mislim da se ni najzagriženiji protivnici DSBM-a neće buniti budući da nisam previše gledao suvremeni dio cijele stvari, nego sam se radije posvetio bendovima koji su gradili ovaj pokret, kao što su: Strid, Bethlehem, Silencer, Forgotten Tomb i tako dalje. A da budem iskren puno je nas s black metal scene bilo zainteresirano za ove bendove čak i prije nego je nastao pojam ‘DSBM’.

VENIA: Dok si istraživao za knjigu, koji su ti bendovi, ako to mogu tako reći, bili najegzotičniji?
DAYAL: Pa ovi gore spomenuti depressive bendovi su ispričali uistinu moćne priče. Ali meni je najegzotičniji bio onaj o poljskoj black metal sceni. Smatram da su bendovi, koji su u ovome sudjelovali (Mastiphal, Xantotol, Mgła/Kriegsmaschine, Arkona, Evilfeast), jako dobro uhvatili dinamiku i stvorili sliku o tome kakva je zapravo Poljska i poljska black metal scena – pogotovo ona devedesetih – u smislu glazbene i socijalne dinamike.

VENIA: Što najviše voliš kod black metal izvedbi uživo? Koji bend(ovi) danas, po tvom mišljenju, imaju najbolje koncerte?
DAYAL: Hmm – mislim da postoji mnogo različitih pristupa nastupima uživo pa je teško dati sveobuhvatni odgovor na ovo pitanje. Po meni je najnužniji aspekt jedna vrsta stvaranja povezanosti sa publikom čak i ako se radi o provokaciji. Zbog toga nisam ljubitelj bendova koji se drže po strani i rezervirano – nedavno sam gledao bend koji je svirao s ugašenim svjetlima i leđima okrenutim publici pa mi se to činilo pomalo lijeno, umjesto toga tako sam i doma mogao preslušati album. Sviđa mi kada izvođači imaju dobar smisao za napraviti show, ne mora to biti kao Alice Cooper, Rammstein ili čak Watain, nego samo treba stvoriti nekakvu emocionalnu vezu. Mislim da na primjer Taake uvijek napravi tu vezu. Kao i Gorgoroth i God Seed (kad su u formi) te Behemoth i Rotting Christ. Bendovi kao Black Withcery, Mystifier i Blasphemy su također nevjerojatni uživo iako nemaju smisla za show – ali to jest u neku ruku njihov smisao.

VENIA: I je li istina da kult nikada neće umrijeti? Na primjer, ja kult doživljavam kao nešto što će zauvijek ostati ‘underground’. Ali je li postojanje takve underground scene uopće moguće u ovom vremenu u kojem živimo? Jer danas brojni elementi koji dolaze iz black metala ulaze u sam mainstream (moda, indie rock/pop bendovi sa sličnim logotipovima kao i black metal bendovi itd.).
DAYAL: Imaš pravo. Mislim da ‘underground’ nema više isto značenje otkad se u ranim 2000-ima raširila upotreba interneta budući da se svakoj informaciji kad-tad može pristupiti. Sredinom devedesetih black metal je bio nepoznanica skoro pa svima koji nisu bili povezani s blackom, pa o njemu nisu imali pojma čak ni ljudi s metal scene. Sve se to činilo kao kult i bilo je to stvarno nešto posebno. Mogu samo zamisliti kako je bilo onima koji su bili dio scene u osamdesetima i ranim devedesetima (do recimo 1992.). Međutim, taj osjećaj kulta i dalje postoji; black metal nadahnjuje snažnu odanost kod svojih slušatelja i protagonista, a okosnica naše kulture je predanost i otpor mainstream kulturi/glazbi/društvu/ideologiji itd. Black metal više nije u potpunosti underground – ne od kasnih devedesetih i uspjeha bendova kao što su Cradle of Filth, Dimmu Borgir i tako dalje – ali sama srž žanra ostaje u zasebnoj niši i skrivena od pogleda. I to je dobra stvar.

VENIA: Kako vidiš ulogu black metal na današnjoj glazbenoj i kulturnoj sceni?
DAYAL: Kao alternativu. Možda čak i kao negaciju.

VENIA: S tvoje točke gledišta – kojim će smjerom krenuti evolucija black metala? Kako vidiš daljnji razvoj žanra?
DAYAL: Mislim da se od sredine osamdesetih black metal nastavio širiti iz svoje početne točke u skoro pa svim zamislivim smjerovima. I smatram da će se to nastaviti događati na načine koje ne možemo predvidjeti. To je vjerojatno najvažnija stvar kod black metala – istovremeno uvažva tradiciju i inovaciju te nastavlja iznenađivati i nakon svih ovih godina.

Knjigu “Black Metal: The Cult Never Dies Part I” možete naručiti ovdje.

Više informacija:
www.cultneverdies.com
www.facebook.com/CultNeverDies
www.facebook.com/TheCultNeverDies
www.facebook.com/EvolutionOfTheCult

Add a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

*

U skladu s propisima EU koristimo kolačiće (cookies). / We use cookies to ensure that we give you the best experience on our website.
Ok