DAYAL PATTERSON: “THE CULT NEVER DIES VOLUME I”

BLACK METAL: THE CULT NEVER DIES VOLUME I
Dayal Patterson

black_metal_dayal_patterson_2015

Od 90-ih pa do danas ispisane su stranice i stranice tekstova o black metalu. Neki su o ovom žanru pisali svoje sociološke doktorske disertacije, diplomske i ostale znanstvene radove pokušavajući proniknuti u samu srž njegove pojave, ali i u psihološki profil samih protagonista scene i njihovih obožavatelja. Neki su, s druge strane, senzacionalističkim tekstovima u kategoriji današnjeg “click-bait” novinarstva, žanru priskrbili asocijativno polje koje se sastoji od: paljenja crkvi, sotonizma, ubojstava i samoubojstava, droge i zlostavljanja. Vjerojatno najpoznatija knjiga o žanru je MoynihanovaLords of Chaos” koja svoju okosnicu ima upravo u tom polju.
Zapravo, rijetko tko je black metalu, kao jedinstvenoj pojavi u svijetu glazbe, pristupio na način da o njemu progovore upravo sami protagonisti – ljudi koji su ovaj žanr stvorili i održali na životu.

Black Metal: Evolution of the Cult” bila je prva knjiga iz pera britanskog novinara Dayala Pattersona, a ujedno i prva koja je black metal opisala u prvom redu iz pozicije glazbenika uz nenametljive komentare i opservacije samog autora.
Istim je načinom pisanja Dayal nastavio i u svojoj prošle godine objavljenoj knjizi “Black Metal: The Cult Never Dies Vol. I“.
Za razliku od prethodne knjige, gdje je pregledno progovorio o samim začetcima blacka i njegovom razvoju te bendovima kao što su Bathory, Venom, Mercyful Fate, Mayhem, Primordial, Celtic Frost, itd., u ovom je tomu još detaljnije istražio norveško poglavlje zaokruživši priču o Satyriconu i Moonfogu, pročešljao je poljsku black metal scenu čiji je utjecaj na žanr nepobitan, a uz sve to je uvrstio i poglavlje o depressive/suicidal black metalu (DSBM-u), podžanru koji se polako počeo odvajati od svog izvorišta i krenuo u nekom posve drugom pravcu.

14_Frozen_Forest_by Martina_Sestic

No krenimo redom. Norveška je neizostavna postaja kada se govori o black metalu, a s obzirom na opsežnost prethodne knjige i na to da su neka “norveška pitanja” ostala nedorečena, ovaj tom započinje upravo tamo. Izbor bendova koji su dobili svoje mjesto na samom početku je zanimljiv jer se radi o glazbenicima koji su su se držali podalje od agresivnih, piromanskih epizoda iz povijesti žanra, a to su Satyricon, Kampfar, Manes, Wardruna i Solefald.
Osim izborom bendova, Dayal je ovo poglavlje zaokružio i kontekstualiziranjem djela norveškog slikara i pisca Theodorea Kittlesena (1857. – 1914.) čiji su se radovi, cijelo stoljeće nakon svog nastanka, savršeno uklopili u estetiku drugog vala black metala te krase neke od kultnih izdanja poput Burzumova albuma “Filosofem” i Satyriconova “Dark Medieval Times”.

Sljedeća postaja je Poljska i njena vrlo specifična black metal scena – toliko slična norveškoj (odnosi između izvođača, liste poželjnih i nepoželjnih sastava), a opet toliko drugačija jer je nastala u katolički orijentiranoj, postkomunističkoj državi u kojoj je krajem 80-ih, početkom 90-ih bilo pravo umijeće uopće nabaviti profesionalnu gitaru, a kamoli snimiti album. O tome su detaljno progovorili Venom iz Xantotola, Flauros iz Mastiphala, Khorzon iz Arkone, GrimSpirit kreator Evilfeasta te M iz bendova Mgła i Kriegsmachine.
Danas kada se čini da je Behemoth doslovno pojeo cijelu poljsku ekstremnu scenu, pravo je osvježenje čuti i glas izvođača koji su tu samo za one prave ljubitelje black metala čiji stil nije pitak široj populaciji.

Niklas-Kvarforth-Shining-by-Martina-Sestic

Treće i posljednje poglavlje autor prepušta brzorastućem podžanru depressive/suicidal black metala. Dayal je u ovom dijelu knjige definitivno imao najživopisnije sugovornike. Pročitati intervjue s nekima od njih inače je gotovo pa nemoguća misija jer ova grupa glazbenika ljubomorno čuva svoju intimu.
Jedan od najrazgovorljivijih je bio Herr Morbid iz talijanskog benda Forgotten Tomb koji je Dayalu otvorio dušu govoreći kako o svom privatnom životu tako i o svom razvoju kao glazbeniku.
Dok je, s druge strane, vjerojatno najzanimljiviji dio knjige poglavlje o bendu Silencer oko kojeg se ispleo ogroman broj urbanih legendi zbog pjevača i tekstopisca umjetničkog imena Natramn koji i dalje živi negdje u Švedskoj obavijen velom tajne. Gitarist Leere je vrlo iskreno progovorio nastanku Silencera i njegovom krhkom odnosu s Natramnom koji se bazirao isključivo na razmjeni materijala vezanih uz bend.

U tako reći depresivnom tonu završava ovaj tom o black metalu. DSBM kao podžanr se često nalazi na meti kritike fanova da nije dovoljno “čist”, ali bitno je za napomenuti da su neki od prvih aktera scene (Burzum i Mayhem) otvorili put nastanku ovog podžanra o čemu Patterson mudro izvlači paralele u svom komentaru.

Black Metal: The Cult Never Dies Vol.I” je izuzetno zanimljivo i pregledno pisana knjiga. Tri velika poglavlja obuhvatila su, kako sam ranije napisala, takve bendove koji nisu bili u centru pažnje mainstream medija zbog skandala, niti su žanr dovodili na zao gas.
Patterson se svojim stilom pisanja drži na distanci od nekih kontroverznijih stajališta, o svemu piše s velikom dozom objektivnosti i nepristranim komentarima, tako da je o ovakvim temama čitatelju ostavljen prostor za razmišljanje i donošenje vlastitih zaključaka.
Međutim, ono što Patterson ipak ne uspjeva prikriti (a mislim da mu to nije ni bila namjera) je njegova ljubav prema black metalu koja se može iščitati iz svake napisane riječi, ali i iz samog odnosa prema svojim osobitim sugovornicima zbog čega su mu ukazali ono najbitnije za uspjeh ovakvog opsežnog projekta – povjerenje.

Napisala: Martina Šestić | martina@venia-mag.net
Photo: promo, arhiva

Add a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *


*

U skladu s propisima EU koristimo kolačiće (cookies). / We use cookies to ensure that we give you the best experience on our website.
Ok