DAVID BOWIE – “THE LAST FIVE YEARS” I IZLOŽBA BRIANA RAŠIĆA U ZAGREBAČKOM MUZEJU ZA UMJETNOST I OBRT

DAVID BOWIE – “THE LAST FIVE YEARS” I  IZLOŽBA BRIANA RAŠIĆA U ZAGREBAČKOM MUZEJU ZA UMJETNOST I OBRT

David Bowie, neprežaljeno utjelovljenje umjetnosti i metamorfoze, transformirao se u „crnu zvijezdu“ 10 siječnja 2016. godine. Otada do danas ispisano je nebrojeno mnogo redaka u čast i slavu čovjeku koji je utjelovio samu umjetnost, njegova glazba slušanija je nego u vrijeme njegovih glazbenih vrhunaca, njegov utjecaj na mlade generacije glazbenika snažan i primjetan, njegova prisutnost u razgovorima svakodnevna. David Bowie, čini se, danas je s nama više nego je to bio za života dok se na čitavo desetljeće povukao iz javnog života.

U danima obilježavanja prve godine bez Bowieve tjelesne prisutnosti na planeti BBC 2 objavio je dokumentarni film naziva ‘David Bowie: The Last Five Years’ koji se nadovezuje na onaj ‘David Bowie: Five Years’ kojeg smo gledali ne tako davne 2013. godine. Oba uratka producirao je Francis Whately koji je s „The Last Five Years“ pogodio u samu užarenu srž osjećaja koje je Bowie ostavio u srcima svojih štovatelja. Iako je fokus ovog filma dokumentiranje posljednjih pet godina života velikog Davida Bowiea, isti prati Bowievu karijeru od prvih pa do posljednjeg dana i gledateljima nudi uvid u samo srce Bowievih umjetničkih imaginacija te otkriva poneke fragmente njegove umjetnosti na način na koji je možda u njegovih 50 godina karijere ranije nismo doživjeli.

„The Last Five Years“ otvaraju vrlo upečatljive minute u kojima David govori o produkciji svoje ‘Reality’ turneje 2003. godine, a iskaze njegovih najbližih suradnika među kojima prednjači dugogodišnji Bowiev producent Tony Visconti koji otkriva i pokoji „trik“ kojim je Davidov glazbeni izričaj dodirnuo savršenstvo, svako toliko prelome Bowieve riječi što priziva suze u očima. Tako David, govoreći o svojoj umjetnosti, uz smješak govori: „Dio mog zabavljačkog faktora je lagati vam“. No koliko je Bowie bio iskren u svom izričaju, u svojim preobrazbama, u svojim usponima i padovima najbolje ćemo otkriti usmjerimo pažnju na Kapetana Toma, zamišljenog astronauta koji je Bowiea pratio od „Space Oddity“ preko „Ashes to Ashes“ do „Blackstar“, video spota u kojem nam je Bowie jasno rekao kako odlazi, a s njim i Kapetan Tom, od svih njegovih lica ipak baš taj jedini autobiografski simbol njega samoga, a posljednji album „Blackstar“ unatoč svojoj simbolici i činjenici da je posljednji predstavlja svojevrstan umjetnički preporod. Tako još jednom predstavlja Bowievu stalnu promjenu u glazbenom i vizualnom identitetu, produbljuje njegove teme otuđivanja i bijega od slave i svjetla reflektora koja su ga, unatoč svim poduzetim mjerama, pratila do samog kraja.

„The Last Five Years“ u svojih zadnjih 30 minuta prikazuje Davida Bowiea u posljednjim kreativnim bljeskovima i trenutke u kojima njegovi najbliži suradnici otkrivaju kako su saznali za njegovu bolest i skoru smrt. Tada saznajemo i kako je Bowie samo tri mjeseca prije smrti doznao kako će umrijeti, baš u vrijeme snimanja spota za pjesmu „Lazarus“ koja danas steže srce već Davidovim uvodnim riječima: „Look up here, I’m in heaven“. U to je vrijeme Bowie radio i na ostvarenju svog desetljećima dugog sna, na kreiranju i produkciji mjuzikla „Lazarus“ čijoj je premijeri i nazočio samo nekoliko tjedana prije smrti. U vrlo dirljivim minutama Visconti tada govori kako je tada bio „na vrhuncu svoje igre“.

Ovaj odličan i osjećajima do granice eksplozije nabijen dokumentarni film završava kako i počinje, u Bowievom rodnom Brixtonu u noći njegove smrti kada su se tisuće njegovih štovatelja okupile oplakivati svog miljenika donoseći i neke od najzvučnijih objava Bowieve smrti i oproštaja od neponovljivog umjetnika.

Dane oko prve godine Davidova odlaska s naše planete ukrasio je i EP „No Plan“ kojeg prati istoimeni video apokaliptičnog duha, a Zagreb je 02. veljače u sjećanje na iznimnog glazbenika dobio i izložbu fotografija dugogodišnjeg Bowievog fotografa Briana Rašića, Beograđanina koji već tridesetak godina tijekom kojih je bio i službeni fotograf The Rolling Stonesa živi u Londonu . U Muzeju za umjetnost i obrt Brian Rašić izložio je dio fotografija za koje smatra kako oslikavaju njegovu suradnju s Bowiem koja je trajala od 1983. do 2006. godine.

Cijenite li Davida Bowiea i vežu li vas osjećaji uz lik i djelo ovog bezvremenskog i svevrmenskog umjetnika, uzmite vremena i prošetajte dimenzijom fotografija Briana Rašića jer osjetiti ćete ne samo kako se na površinu opet izvlače sve one emocije koje vežete i uvijek ćete vezati uz Davida Bowiea, već i neke nove, nedoživljene čiju će jačinu i snagu dodatno osnažiti glas Davida Bowiea koji će vas natjerati da uz njega još jednom potiho zapjevate dok promatrate portrete glazbenika koje je snimio Brian Rašić.

Na trenutak-dva možda ćete imati tu veliku privilegiju biti jedini prisutni u prostoriji sa čijih zidova će Vas promatrati mnogo Davidovih lica, mnogo ekspresija koje će buditi mnogo osjećaja i tada ćete osjetiti svu snagu i veličinu života i smrti u njihovoj suprotnosti. Kad vam se među istim fotografijama pridruže drugi posjetitelji postati ćete svjesni te jedne nevidljive niti koja  vas kroz lik i djelo Davida Bowiea povezuje s potpunim neznancima. Jer… svi ste u toj prostoriji kako bi se još jednom, i na jedini danas mogući način približili čovjeku kojeg ste poštovali za njegova života i cijenite u smrti. Ozbiljnih lica ulazite u prostoriju u kojoj će vam osmijeh na lice u samo dijeliću sekunde vratiti Davidovo lice, nećete odolijeti ni želji izvaditi mobitel i zabilježiti pokoji od tih trenutaka u kojima osjećate povezanost ne samo sa neznancima s kojima dijelite osjećaje poštovanja prema čovjeku koji je svojim radom u nekom određenom segmentu ili više njih utjecao i na vaš život, već i sa samim Bowiem koji je sada u nekoj drugoj dimenziji. Brian Rašić ne samo da je svojim foto aparatom zabilježio neke od upečatljivih trenutaka Bowieve karijere i postavio ljestvicu gotovo nedostižno visoko kad je riječ o koncertnoj fotografiji i njezinoj ekspresiji već je svojom izložbom fotografija u Muzej za umjetnost i obrt doveo i majke s djecom koja još nisu krenula u školu, ili pohađaju niže razrede osnovne škole, a koje svojoj djeci govore o životu velikog umjetnika, svojem odrastanju uz njega i prisjećaju se Bowievog koncerta na zagrebačkom stadionu u Maksimiru.

I dok tako razmišljate i upijate riječi, glazbu i Davidovo lice na fotogragfijama postajete svjesni još jednog nepogrješvog Bowievog vizionarastva u pjesmi „Blackstar“ jer doista se nešto dogodilo na dan kad je on umro („something happened on the day he died“)… sada je „crna zvijezda“, ali prisutan i gotovo opipljiv kroz misli i osjećaje onih koji ga štuju.

Tekst: Ivana Sataić – ivana@venia-mag.net

Add a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

*

U skladu s propisima EU koristimo kolačiće (cookies). / We use cookies to ensure that we give you the best experience on our website.
Ok