“Umiranje je umjetnost, kao i sve ostalo.
Ja to činim izuzetno dobro.”

SYLVIA PLATH
(1932-1963)

Njezino je samoubojstvo nesumnjivo jedan od najslavnijih umjetničkih suicida. Imala je trideset godina, tek jednu objavljenu knjigu, nevjernog muža i dvoje male djece.

Sylvia PlathNjezina je agonija započela 10 godina prije same smrti. 1953. doživljava živčani slom i pokušava izvršiti neuspjelo samoubojstvo. Bio je dvadeset i četvrti kolovoz. Sylvia je progutala prekomjernu dozu pilula za spavanje i povukla se u podrum kuće. Našli su je nakon tri dana i uspjeli joj spasiti život. Narednih nekoliko mjeseci provodi u privatnoj bolnici, na rehabilitaciji. Nakon toga vraća se na koledž i diplomira radom o Dostojevskom, odnosno ulozi dvojnika u romanima Dostojevskog. Dobila je stipendiju od Sveučilišta Cambridge u Velikoj Britaniji 1955. godine. Odlazi preko svog voljenog Atlantskog oceana, a na drugoj obali upoznat će voljenog čovjeka. Bio je to ožujak 1956. godine. Sylvia Plath i Ted Hughes upoznali su se, dakle, u trećem mjesecu 1956. godine, a već tri mjeseca kasnije, točnije šesnaestog lipnja, vjenčali su se. Ted Hughes bio je stariji od svoje supruge dvije godine, a bio je također pjesnik. Umro je od raka, kao i Sylvijin otac, no punih trideset i pet godina nakon Sylvije, 1998. godine. Brak započinje idilično: medenim mjesecom u Španjolskoj. Bračni par seli 1957. godine u Massachusetts, a godinu dana kasnije u Sylvijin rodni grad – Boston. 1959. godine Sylvia i Ted ponovo će se zaputiti preko Atlantika. Nastanjuju se u Londonu.
Narednu godinu za Sylviju Plath obilježit će dva događaja: postala je majka i objavila je knjigu. Ted i Sylvia dali su svojoj kćerki ime Frieda Rebbeca. Svojoj prvoj knjizi Sylvia Plath dati će ime Kolos (Collosus); 1961. godine Sylvia je opet trudna, no pobačaj je sprječava da ponovo rodi. Poslije pobačaja, tročlana obitelj Hughes napušta London i nastanjuje se u Devonu. Već 1962. godine Sylvia Plath rađa i sina imenom Nicholas Farrar. Međutim, u ljeto iste te 1962. godine Sylvia će otkriti muževljevu nevjeru. Ted Hughes održavao je, naime, vezu s Assiom Wellville, u to vrijeme također udatom. Poslije otkrića nevjere Ted i Sylvia se razdvajaju. Sylvia s djecom odlazi živjeti u London. U ovim posljednjim mjesecima života piše više nego ikad. Pisala je često po dvije-tri pjesme na dan, a u zadnjem tjednu svog života napisala ih je pet. Sylvia Plath uspjela je pripremiti svoju narednu knjigu The Bell Jar za tisak potpisavši je pseudonimom Victoria Lucas, no nije živa dočekala njezinu publikaciju. Ubila se (deset godina nakon neuspjelog pokušaja) uz pomoć ugljičnog monoksida jedanaestog veljače1963. godine. Udovac Ted Hughes oženit će nakon nekog vremena svoju svojevremenu ljubavnicu Assiju Wellville, no i ona će, kao i Sylvia Plath, izvršiti samoubojstvo, i to također ugljičnim monoksidom.
Fanovi Sylvije Plath najčešće Hughesa okrivljuju za njezino samoubojstvo. Vrlo često su Hughesa pri javnim nastupima na sveučilištima dočekivali demonstranti s transparentima na kojima ga nazivaju ubojicom Sylvije Plath, a poznato je također da je nadgrobnik Plathove nekoliko puta oskrvrnjen jer su s njega otkidana slova njezinog udatog prezimena. Fanovi Plathove Hughesu zamjeraju i činjenicu da je svojoj i Sylvijinoj djeci zatajio da im je majka izvršila samoubojstvo. Isto tako, često mu se zamjeralo i na načinu na koji se brinuo u njezinoj literarnoj ostavštini. Naročito se u tom kontekstu spominju dnevnici Sylvije Plath koji su dijelom uništeni, dijelom nestali i tek dijelom sačuvani.
Godinu dana uoči svoje smrti Ted Hughes objavio je knjigu Birthday Letters, u kojoj prvi put otvorenije govori o svom odnosu spram svoje pokojne žene Sylvije Plath. Treba, međutim, kazati još i to da je najslavnija knjiga Sylvije Plath objavljena 1966. godine, tri godine nakon njezine smrti. Riječ je o Arielu.
Popularnost Sylvije Plath nadilazi literarne dimenzije. Njezina histerija, bog, kozmos, more, potonuća, ponori podsvijesti i demonska maštovitost zauvijek će ostati sačuvani u stihovima koji prodiru duboko ispod opne nedokučivog i tjelesnog. Njezina sposobnost da ne preza ni pred smrću samom kako bi živjela svoju umjetnost izaziva najdublje poštovanje. Besmrtnost sjećanja na Sylviju Plath zauvijek će skrivati ispisane stranice koje su ostale iza nje, retci prepuni bijesa, očajanja i vjere, možda pretvrdi za svačiju psihu, ali neizbrisiv trag jedne žene čiji će krik ironije i snage zauvijek odjekivati kroz bespuća ispraznosti.
Morbidnost je ponekad veća od smrti same.

Tekst: Darija Šimunov