ANIMIRANI FILM

PRIČA O ANIMACIJI

Priča o animaciji započinje tamo gdje počinjemo lutke i crteže percipirati kao dio fizičke realnosti. No nedvojbeno je da predstavljaju posebno za film pripremljenu građu, materijal koji se morao stvarati s određenom namjerom. U animiranim fimovima primjećujemo prije svega pokretanje nečega čemu nije svojstven pokret pa je očevidno da se morala primijeniti i neka tehnika snimanja koja omogućuje postojanje takvog stiliziranijeg svijeta.
Crtani film fotografska je reprodukcija crteža kojima je tehnikom animacije dan pokret i kojima je još pridodan zvuk. Kao što je poznato crtani film stvara se tako da se pojedinačno snima niz crteža u kojima se prikazuju faze nekog pokreta. Snima se kvadrat po kvadrat, odnosno crtež po crtež, a svaki crtež predstavlja pomno proračunatu fazu budućeg cjelovitog pokreta. I kada ti pojedinačno snimljeni crteži “projure” kroz projektor brzinom od 24 kvadrata u sekundi, zbog fenomena ustrajnosti viđenja oni će se pokrenuti u našem viđenju premda je svaki od njih statičan na vrpci. Taj postupak “faziranja” svakog pokreta u crtežu i pojedinačnog snimanja naziva se animacijom.
Budući da je za crtani film potrebno i umijeće crtanja, slikanja, crtani se film može smatrati stanovitim prijelaznim, graničnim područjem između slikarstva i filma. Crteži mogu ali na moraju biti slikarski naročito vrijedni da bi se postigao umjetnički uspio crtani film jer oni su samo jedna funkcija postupka animacije.
Zvuk se u crtanome filmu može definirati kao prirodan jer ne izvire iz samih prikazanih bića, nego im se pridaje isključivo prema teže utvrdivim kanonima umjetničkog stvaranja.

Druga vrsta animiranog filma jest lutkarski film. U njemu se naime, istim postupkom animacije pokreću lutke i ta se vrsta može tumačiti kao stanovito granično područje između filma i lutkarskog kazališta. Osim lutaka, dakako, mogu se animirati i neka druga tijela, geometrijska i prirodna. Ta vrsta filmova može se definirati kao fotografska reprodukcija lutaka kojima je tehnikom animacije dan pokret i još im je pridodan zvuk.
Stop animacija (stop motion) jedna je od prvih animatorskih tehnika koja se koristila za izradu specijalnih efekata u filmovima. Radi se zapravo o čistoj obmani gledatelja: scene koje se nisu mogle snimiti s glumcima ili na neke druge načine ‘uživo’, snimale su se ovom tehnikom. Stop animacija omogućava stvaranje privida kretanja stvari koje su inače nepokretne jednostavnim trikom: pomoću kamere koja može snimati kadar po kadar (u domaćoj radinosti može poslužiti i digitalni fotoparat) snima se željena scena, zatim se objekt koji treba animirati samo malo pomakne i okida se slijedeća slika i tako dalje.Zahvaljujući nesavršenosti ljudskog oka, odnosno njegovoj tromosti, ako se slike u projekciji izmjenjuju dovoljno brzo, vidjet ćemo pokret, animaciju. Taj se efekt doživljava već i sa oko deset slika u sekundi, a sa 24 slike, što je uobičajeni standard za filmove, uvjereni smo da gledamo pokret. Fascinantno je kako prevara utemeljena na nepreciznosti ljudskog vidnog aparata rezultira filmskom umjetnošću. Igrani film funkcionira na istom principu, samo je proces snimanja drukčiji: kamera odmah bilježi 24 slike u sekundi dok snima objekt koji se sam kreće.
Po ovoj definiciji i ručno crtana animacija na papiru ili celuloidu također se može nazvati stop animacijom, jer se snima kadar po kadar, ali termin se koristi samo za animaciju plastičnih, odnosno trodimenzionalnih objekata: maketa, lutaka i slično. Problem nastaje kada je potrebno snimiti nešto brže kretanje objekta, zbog velikih razlika u položaju od slike do slike, takva animacija kod projiciranja izgleda istrzano i neprirodno. No majstori stop motiona sjetili su se kako riješiti i taj problem: model se malo pomiče i za vrijeme samog bilježenja slike te se tako stvara lagano zamućenje slike (motion blur) koje pokret čini glatkim.
Ova se podtehnika naziva ‘go motion’, a korištena je primjerice u filmovima ‘Dragonslayer’ i ‘Povratak Jedija’; njen mali nedostatak je određeno ograničenje u kretanju modela zbog načina snimanja.
Piksilacija je još jedna podvrsta stop animacije, a njen najpopularniji primjer je vjerojatno spot Petera Gabriela iz Aardmanove radionice, ‘Sledgehammer’. Radi se o animaciji ljudskog lika koji zadržava pozu poput lutke, dok se okida slika. Mali pomak, nova slika.
Umjetnost stop animacije je i stvaranje dojma bića i predmeta ogromnih dimenzija, ili barem prirodne veličine s lutkama i modelima veličine od desetak centimetara do otprilike jednog metra. Pažljivo birani kutovi kamere i spretna monataža učinit će svoje i publika će vjerovati da se King Kong doista popeo na Empire State Building. Same lutke se sastoje od žičane armature, nužne za pomicanje njihovih dijelova, obložene glinom, silikonom, pjenom ili već nekim prigodnim materijalom. Izrada i dizajn armature jednako su važni kao i sama vanjština lika, jer badava model koji savršeno izgleda, ako ne može napraviti željeni pokret ili se kod izvođenja istog raspada.

Precizna izrada lutaka i kompletnog seta te njihova animacija dugotrajan je i mukotrpan proces, pogotovo ako je scena bogata likovima i detaljima. Samo za ilustraciju: Tim Burton i ekipa na snimanju filma ‘The Nightmare Before Christmas’ iz cijelotjednog su rada dobili oko trinaest sekundi filma.
Od pojave stop animacije u njenim najjednostavnijim oblicima oko 1900., prošlo je još dvadesetak godina do njenog velikog ulaska na filmsku scenu. Njenim se ocem smatra Willis O’Brien, čovjek koji je 1916. završio komediju ‘The Missing Link’, 1925. godine film ‘The Lost World’, u kojem, za to doba tehnički savršeno, spaja dinosaure i ljude u avanturu. No njegovo je najpoznatije djelo golemi majmun, ‘King Kong’ iz 1933. godine. Praktički svaka bitna inovacija koja se koristila u filmovima u slijedećih pedeset godina bila je u ovom filmu. Još jedan njegov majmun, za kojega je i nagrađen Oscarom, bio je ‘Mighty Joe Young’ iz 1949. godine.
Do pojave računalne animacije, tehnika stop animacije je cvjetala, filmovi su se nizali, a sve velike face u tom su poslu dugovale zahvalu Harryhausenu, na čijim su se inovacijama temeljili njihovi efekti. Da nabrojimo samo neke od njih: Willis O’Brien, Jim Danforth, Phil Tippett. Sjetite se filmova nastalih do devedesetih godina, od ‘Ratova zvijezda’ do ‘Robocopa’. Početak svojevrsnog kraja stop animacije, odnosno njenog masovnog primjenjivanja za potrebe vizualnih efekata u filmovima, dogodio se otprilike 1994. godine s filmom ‘Jurski park’.
Studio koji se i danas bavi uglavnom samo stop animacijom je poznati Aardman, čiji su najpoznatiji radovi serija ‘Wallace i Gromit’ i dugi animirani film ‘Chicken Run’. Aardmanovci su uspjeli uvjeriti BBC da se stop animacija može koristiti i u TV edukacijske svrhe izradom animiranih filmova za djecu. Još jedan od suvremenih majstora stop animacije je Tim Burton i njegov kolega Henry Selick, s kojim je radio odlične duge animirane filmove ‘James and the Giant Peach’ (naslovna fotografija) i ‘The Nightmare Before Christmas’. Njihova mašta, spretnost i nevjerojatno puno rada rezultirali su pravom kreativnom eksplozijom koje se nikako ne možemo zasititi.

Tekst: Darija Šimunov