BESEECH (Klas)

BESEECH (Klas)

Intervju: Ivana Sataić
Foto: promo

Švedski gothic rockeri Beseech vratili su se na scenu nakon desetljeća izbivanja i oduševili poklonike gothic rock zvuka svojim novim albumom „My Darkness Darkness“. O počecima benda, povratku na scenu, novom albumu i svemu što se događalo u međuvremenu sa zadovoljstvom smo porazgovarali s vokalistom benda Klasom Bohlinom.

Beseech

VENIA: Na početku, za one koji nisu upoznati s Beseech, možeš li sumirati nastanak benda?
KLAS: Beesech svira melankolični rock, ili gothic metal ako vam je draže. Kako je mnogo novih fanova koji otkrivaju bend mogu reći kako mi nismo novi bend. Beseech-a zapravo nije bilo 10 godina, zaposleni s drugim stvarima, nekim glazbenim projektima no i drugim stvarima u životu. Povijest Beseecha se vraća u to vrijeme. Kad smo osnovali Beseech 1992 u svom rodnom mjestu Boras (Švedska), počeli smo kao death/dom bend kojeg su pokretale kreativne ideje i eksperimenti. Eventualno se naša glazba promijenila u više jedinstveni semiakustični format, još uvijek žestok i melankolični metal, ali u kombinaciji s klasičnim instrumentima poput flaute, čela i violine no i klavijaturama i aranžmanima. Na kraju, ali ne manje važno počeli smo koristiti vokale na različite načine u metalu kao jedan od prvih bnedova koji je koristio muške i ženske vokale (ljepotica i zvijer). U to je vrijeme zapravo medijima bilo teško svrstati nas u određeni glazbeni pravac. Kasnije smo u demo recenzijama mogli pročitati kako sviramo gothic metal… od tada smo označeni kao gothic metal bend. Onda su nekoliko godina kasnije izdavači počeli obraćati pažnju na Beseech i uvšli smo u StudioMega (klasični Beseech studio) kako bi snimili svoj prvi album „… From a Bleeding Heart“ 1996. godine. Nažalost naš prvi izdavač We Bite/Corrosion Records nije mogao izdati album, no kasnije su nas izabrali Metalblade Records koji su album objavili 1998. godine. Beseech je tada nastavio svirati osam godina i objavio je još četiri albuma te odsvirao glavnu turneju s Lacuna Coil i Theatre of Tragedy. Onda smo odsvirali oproštajni koncert 2006. koji je trebao biti posljednji Beseech koncert ikada… tako da nitko nije izbačen iz benda, svi su toga dana otišli iz Beseech.

VENIA: Beseech su započeli svirati prije dva desetljeća. Na pet studijskih albuma bendov zvuk se dokazao u različitim smjerovima. Koji od tih pet studijskih albuma ima najveće emotivno značenje za tebe i zašto?
KLAS: Iako su impresije koje imam sa snimanja našeg prvog albuma doista snažne, mislim da je naš najnoviji „My Darkness, Darkness“ najbolji Beseech album do sada. To nije samo mje osobno mišljenje, recenzije su do sada uglavnom fantastične. Za ovaj sam album dobio povjerenje od drugih za napisati sve stihove, što mi vjerojatno otežava objektivnost, jer sam emotivno pod utjecajme svih njih i mogu se povezati s dubljim značenjem albuma. Beseech kao bend je uvijek bio bend u razvoju, nije se bojao isprobati nove ideje kao ni otkriti nove glazbene smjerove na svakom albumu. Bili smo blagoslovljeni i s kreativnom slobodom raditi što god želimo. Menadžer ili izdavač nikada nisu ulazili u kreativni proces.

VENIA: Kad se vraćaš u vrijeme u kojem je glazba ušla u tvoj život, što te najviše privuklo u mračnim i melankoličnim tonovima?
KLAS: Za bend koji je nastao prije 22 godine, stvari se ljudima događaju u bendu i kao glazbenicima i kao individualcima. Moj interes za heavy glazbu ide u to vrijeme. Još uvijek se sjećam snažnog trenutka iz mog djetinjstva kod naših susjeda. Imao sam nekih 6-7 godina kad je netko pustio Black Sabbath – Hole in the Sky. Najprije su to bili samo neki čudni zvukovi iz zvučnika… a onda se prolomio glavni riff za stihove uz žestoki udarac bubnja. K vragu, koji dobar osjećaj!!! I još uvijek je to fantastična pjesma. Onda sam otkrio Kiss (čiji sam i danas veliki fan), slijedili su drugi heavy metal bendovi poput Iron Maiden, Dio, Accept, Led Zeppelin, Deep Purple, itd. Onda sam krajem 80.-ih otkrvio thrash i doom metal u kojem se mnogo više cool osjećao teenager poput mene. U to sam vrijeme počeo i svirati gitaru, iako sam želio svirati nešto žešće i više tehnički, punk bend s nekim lošim glazbenciima u školi je bio odličan početak. Pa su došle 90.-te i zaljubio sam se u death metal i bendove poput Entombed, Dismember, Morbid Angel, Pestilence, Immolation, Napalm Death, At the Gates no i drugom mračnom glazbom kao The Doors, Type O Negative, Paradise Lost, Candlemass, Danzig, itd. Onda sam sreo Morgana Gredaker (našeg originalnog bubnjara) koji je dijelio istu viziju kao ja, osnovati ozbiljni death/doom metal bend s ambicijom dobivanja ugovora s izdavačkom kućom. Morganov brat Jörgan nam se pridružio, kao i neki naši prijatelji. Onda je 1992. izašao prvi demo „A lesser kind of evil“. Ako se osvrnem na rane dane, lakše smo bili pod utjecajem glazbe od drugih bendova. Mislim da se to polako počelo mijenjati nakon izlaska našeg prvog albuma kad su događaji u stvarnom životu postali puno važniji kao izvor inspiracije za mene kao skladatelja.

VENIA: Benda nije bilo neko vrijeme prije nego ste se vratili. Kako se odvijao cijeli reunion?
KLAS: Tijekom godina kada Beesech nije bio aktivan ja i Robert Vintervind koji je tijekom godina bio glavni skladatelj no i glavni stvaratelj Beseech zvuka, smo mnogo razgovarali o stvaranju nečeg kreativnog s glazbom. Nekako nam je trebalo mnogo godina za izaći s nečim odgovarajućim, kao što je Beseech reunion. Ponovo smo se našli tijekom ljeta 2012. s dvije gitare i nekliko hladnih piva samo kako bi se družili i predstavili neke ideje za nove pjesme jedni drugima. Na toj točki nismo bili sigurni je li to Beseech. Jednom kad smo počeli svirati, tada sa mnom kao glavnim vokalistom, bili smo poprilično oduševljeni kako smo zapravo uspjeli ponovno stvoriti staru Beseech eru, povratak našim korijenima s melankoličnom srži koja se može čuti na našim ranim albumima i „Souls Highway“ posebno. Nekoliko dana kasnije smo nazvale Manne Engstroma (moju zamjenu kao gitarista 2003.) i nas smo trojica ušli u Studiometa kako bi dokučili novi smjer benda. Kad sam uzeo odmor od Beseech 2003 to nije imalo ništa s mojim prijateljima u Beseech. Moje zanimanje za dark country glazbu kao i progresivni i psihodelični rock s kraja 1960.-ih neko me vrijeme više inspiriralo kao skladatelja. Ako pažljivo slušaš možda čuješ neke elemente utjecaja toga u pjesmama kao „Sunset 28“, „Neon Ocean“ i „Little Demonchild“. Nakon izlaska „Souls Highway“ došao sam na toku na kojoj sam morao napustiti Beseech kako bi se razvio kao glazbenik i skladatelj, a kako je materijal koji smo napisao u to vrijeme bilo nemoguće koristiti u Beseech otišao sam drugim putem u druge glazbene izazove u mom novom bendu Depressive Art. Kad sam osnivao taj bend nešto mi se uzbudljivo dogodilo kao glazbeniku, konačno sam pronašao izražaj u svom vlastitom glasu dovoljno jak kako bi nastavio kao glavni pjevač. Ranije sam samo povremeno pjevao back vokale, no uvijek sam sudjelovao u produkciji vokala. Pa je biti opet u Beseech, ovaj put kao glavni pjevač bilo lakše kako bih izrazio svoje osjećaje kroz naše pjesme. Na kraju, posebna je veza između pjevača, skladatelja i producenta – danas sam u potpunoj kontroli sve tri stavke. U međuvremenu Robert i Manne su ostali aktivni u svojim novim bendovima Lavette i Those We Don’t Speak Of. Kao i ja željeli su istražiti drugi glazbeni smjer, no u modernom metalu koji im je omogućuju da se vrlo razviju. Danas je Manne i glavni vlasnig StudioMega što je bilo naravno dobro za Beseech jer zna mnogo toga o snimanju albuma.

VENIA: S povratkom nekih ranijih članova benda i dolaskom novih članova kako bi opisao energiju i emotivnu snagu Beseecha danas?
KLAS: Uslijed našeg novog zvuka i pjesama shvatili smo kako smo trebali napraviti neke dodatne promjene u postavi benda kako bi sve pasalo našem novom glazbenom profilu. Jednom kad smo počeli razgovarati o novim članovima nekako smo znali kako nisu daleko jer smo odlučili odabrati glazbenike s kojima smo iskusili raditi tijekom „izgubljenih“ godina. Ovdje su vodstvo Beseecha i naš glavni studio od 1995. – StudioMega igrali važnu ulogu jer se mnogo toga događalo s našim drugim bendovima i projektima. Još se sjećam kad smo radili debi album s Depressive Art, tamo je bio novi mladi talentirati momak koji je radio u studiju s Christianom Silversom (našim glavnim producentom) kao asistent, Johan Ornborg (bass i producent). Johan je pridonio s nekim stvarno cool idejama našem zvuku, no imao je i neke dobre ideje za aranžmane. Nekoliko godina kasnije sam se opet vratio u studio, ovoga puta s Hakanom Carlssonom (našim novim bubnjarom) i našim bendom The Fantastic People kako bi napravili završno miksanje albuma s Johanom u StudioMega. S istim bnedom smo imali zadovoljstvo raditi s Angelinom Sahlgren Soder koja je pjevala backing vokale na koncertu. Od tog me dana progonio Angelinin glas, njezin fragilan glas osjećao sam kao nešto što bih više želio u budućnosi. Johan je bio uključen i u stvaranje albuma s Robertsovim i Mannesovim novim bendovima. Tako je pitati Johana, Hakana i Angelinu bi li se pridružili Beseech 2.0 bio prirodan na mnogo načina.

VENIA: Vaš novi album „My Darkness, Darkness“ je odlična doza mračnih i melankoličnih nota. Što možeš reći o značenju i priči iza albuma?
KLAS: Glavna tema stihova za ovaj album je o našoj svakodnevnoj tami, običnim događajima koji će se prije ili kasnije svakome dogoditi kao tragedije, gubici i možda smrti. Tijekom godina dok sam pisao stihove za ovaj album prošao sam kroz pesimističnu srednjovječnu krizu koja me odrazila preko tame koja se počela događati u mojoj obitelji i bolesti, raku konkretno. To je strašna bolest koja te natjera na razmišljanje kako lomljiv i kratak život zapravo može biti. Tu su i neke misli i strahovi o budućnosti jer često mislim o svojoj prošlosti kao zlatim danima u mom životu. No ne možeš tako razmišljati svaki dan, a da ne poludiš pa smo naučili živjeti u simbiozi s tamom i svjetlom kako bi se nosili s oba aspekta života. Ljudi su generalno često tihi o svim lošim stvarima koje im se događaju, no uvijek sretni hvalisati se o dobrim stvarima u životu. Kao što sam jedan dan išao u CD shop i pronašao trostruki vinil s Jimijem Hendrixom koji sam tražio i kasnije sam otišao na nekoliko piva s prijateljima = kad je život naprosto nevjerojatan… Možda se bojimo izaći iz zone ugode kad nam se ispriječe loše stvari?

VENIA: Što možeš reći o kreativnom procesu u bendu, što je glavna insiracija iza albuma?
KLAS: Danas glazbu pišemo ja, Manne i Robert. Naši izvori inspiracije se poprilično razlikuju. Za ovaj sam album napisao tri pjesme s Robertom, dvije s Manneom i nekoliko pjesama sam, osim za „Highwayman“ koja je obrada koju je napisao Jimmy Webb. Jednom kad je osnovno skladanje gotovo počinje drugi proces kojemu pridonose svi članovi sa svojim osobnim utjecajem kao glazbenici, ali i kao producenti. Kako su studijske kompetencije u bendu danas mnogo bolje zapravo smo većinu uspjeli napraviti samo, osim finalnog miksanaja i masteriranja kada smo pozvali svog dugogodišnjeg prijatelja i producenta Christiana Silvera, samo kako bi pazio na sve i dao finalni dodir crnoj magiji. Najprije je John odradio odičan posao dodavši neke važne detalje u osnovnoj strukturi svake pjesme, poput tempa, prekida i mostova. Onda je stvorio i zvuk za ritam gitare i bubnjeve što se može opisati kao kičma našeg novog zvuka. Potom je Manne napravio odličanposao s inženjeringom i produkcijom na gotovo svim gitarama no i na nekim bubnjevima. Jednom kad su osnovni dijelovi bili gotovi, podijelili smo neke snimljene dijelove i nastavili sa snimanjem u svojim kućnim studijima. Kako sam ja napisao riječi, bilo mi je prirodno snimiti i producirati većinu vokala. Snimanje vokala kod kuće se pokazalo kao dobra stvar za mene jer sam mogao dodatno eksperimentirati s aranžmanima kad god sam dobio inspiraciju. Za ovaj album sam proveo mnogo vremena stvarajući slojeve pozadinskih vokala, što dodaje određeno raspoloženje u naše pjesme. U nekim pjesmama moglo bi biti i više od 20 kanala, poput gothic verzije „The Moody Blues“. Kao stari gitarist bilo mi je gotovo nemoguće u potpunosti ostati podalje od gitare, većinu sam akustičnih gitara zapravo snimio ja, kao i neke čiste Fender i re-amp stvari. Žestoke gitare su naravno uradak Mannea i Roberta i mnogo su bolje nego da sam se držao ritam gitara. U međuvremenu je Manne bio zauzet sa snimanjem nekih dodatnih gitara u studiju, Hakan je napravio nešto od perkusije kod kuće i na kraju je Johan snimio svoj bas i napravio mnogo audio editiranja /pre-mixinga kod kuće. Iskreno, nikada nismo proveli toliko vremena i uložili toliko truda u stvaranje albuma. Trebalo nam je skoro tri godine da kompletiramo album i puno odlazaka u StudioMega.

VENIA: „My Darkness, Darkness“ čini se nastavlja gdje je Beseech stao prije desetljeća. Je li to nešto što je došlo prirodno tijekom snimanja ili je bilo namjerno?
KLAS: Poprilično logično, nakon albuma broj 5 dolazi album broj 6.  Mislim kako „My Darkness, Darkness“ ima više zajedničkog s našim ranijim albumima, no ovaj put s vintage orijentiranim okretima ima vjerojatno više dodira s rockom nego metalom. Dodavanjem ove atmosfere mislim da smo možda doprinjeli nečem drugačijem u gothic metal pravcu što se čini relevantnijim u 2016. Kako je Beseech bio odsutan sa scene mnogo godina bilo je teško predvidjeti točno kamo idemo. Vjerojatno ja i Robert, članovi iz „starih dana“ zajedno stvaramo određeno raspoloženje i kad smo podijelili kreativnu energiju s Manneom i novim članovima – „My Darkness, Darkness“ je rezultat.

VENIA: Što bi naveo kao prednosti i nedostatke „My Darkness, Darkness“ako ga usporediš s bendovim ranijim izdanjima?
KLAS: Neograničeno vrijeme! Kako nismo imali nikakav rok za ovaj album, bilo je mnogo „pokušaja“, moguće previše novih ideja. Mogao sam sjediti danima i samo slušati efekte novog zvuka kojeg ni nismo koristili. Kad smo snimli svoj prvi album „… from a bleeding heart“ 1996, StudioMega nije čak imao ni računala i način rada je bio puno drugačiji. Tada smo bili spremniji slijediti plan kako bi se držali studijskog budžeta. Tako smo praktički živjeli u studiju šest tjedana, mnogo dugih dana i kasnih večeri zajedno s našim producentom Christianom Silver.
VENIA: Kako vidiš svoj glazbeni razvoj otkad si se počeo baviti glazbom – svoj osobno i benda?
KLAS: Kad smo osnovali Beseech imao sam samo 16 godina i jedva sam znao svirao gitaru, a danas mi je 40 i znam još nekoliko trikova kao glazbenik. Osobno mislim (i nadam se) kako imam skromniji pristup životu općenitošto me vjerojatno razvilo kao skladatelja. Mislim, što možeš u stihovima očekivati od teenagera koji je živio u stanu svojih roditelja? O kakvim sam životnim iskustvima tada mogao pisati? Kad smo bili mlađi bila je tu i intenzivna kreativna sila koju je bilo teško kontrolirati jer smo bili otvoreniji prema novoj glazbi. Danas sam postao prgavčovjek koji sluša country i žali se kad djeca u susjedstvu čudno buče.

VENIA: Što 2016. donosi za Beseech, možemo li vas očekivati na turneji?
KLAS: Sigurno bi to voljeli u budućnost. Trenutno radimo mnogo intervjua i promocije za novi album. Nadamo se da ćemo s ovime napraviti snažan utjecaj pa se možemo vratiti opet i na turneju.

VENIA: Na kraju, imaš li poruku za hrvatske fanove?
KLAS: Čuo sam super stvari o Hrvatskoj no nikada nisam bio tamo pa ako netko ima ideju kako bi mogli doći sviratitamo u budućnosti neka nas kontaktira.

Službeni web: http://www.beseech.se/

Add a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

*

U skladu s propisima EU koristimo kolačiće (cookies). / We use cookies to ensure that we give you the best experience on our website.
Ok