ADASTRA – Surovi grade

ADASTRA – Surovi grade

(Croatia Records, 2009)

žanr: rock-pop

4/5

Adastra spada u one bendove (kojh kod nas ima na prste jedne ruke – i tu ne mislim na rock glazbu nego našu glazbenu scenu uopće) koji su jednostavno drugačiji. U dobrom smislu.

Nikoga specijalno ne kopiraju, nikome specijalno ne liče, a opet nisu neki „psihodelično-ezoterični“ eksperiment – opet je to u nivoima nekog određenog žanra. Takav je Quasarr, takav je Father, Nina Romić…

Još tamo od Flarea, bilo je jasno ekipa okupljena oko „mlađeg brace“ (mislim da mu taj izraz već mora ići turbo na živce) frajerice Anđe Marić, dakle Jerka Jeronima Szabolcsa Marića „Geronima“ (zna li netko još kakvo njegovo „middle“ name?) – ima „ono nešto“ pitanje je bilo jel’ tu Anđa kritičan sastojak ili sjajan dodatak.

Projekt zvan Adastra pokazalo je ono prvo. Meni je (sada) dovoljna činjenica da smo taj tada još demo bend slušali pred Museom 2007. Tko je prošao Muse filter, taj ne može biti loš. Ipak, sumnjičava kakav jesam to je moglo značiti i to da samo netko ima fakin dobru vezu ili nedostatak predložene konkurencije.

Kada je prvi album „Adastra“ ugledao svjetlo dana bio je jasno da sve skupa ima neko pokriće. Ne sjećam se koji su albumi u nas 2007. bili sve snimljeni i koja mu je konkurencija bila ali kao (recimo) prvijenac bio je odličan, skup sa svim dječjim bolestima i nedostacima, od čega je najviše bila– nedorečenost. Ali već je onda Adastra zvučala drugačije. I već me onda podsjećala jako na jedan vrhunski bend, iako većina neće u Adastri naći ništa s njima slično, jer u biti je niti ne kopiraju niti tako ispada.  Tko poznaje slovensku Siddhartu znat će o čemu pričam.

Četiri godine kasnije i Adastra, sa svim promjenama u članstvu – pokazuje ono što sam pričala na početku, da se sve ipak vrti oko „mlađeg brace“. I treba se.

„Surovi grad“ će biti bez obzira tko još koji album u nas ove godine napravio jedan od naj albuma. Minus pjesma br. 12 („Sladoled“) koju ćemo zanemariti iz tri razloga: paše kao tovar uz lipicanera, nije je pisao Jerko ili tko iz Adastre i trećeg da je bonus pjesma, pa ćemo je kao bonus i odstrijeliti – ravno na estradu pa nek se vrti na Narodnom radiju. Jerko, drž se ti kvalitete to ti sasvim dobro ide.

Ne volim secirati albume do u detalje pa neću niti sada, ono što je bitno reći za „Surovi grad“ jest par stvari:  netipično dobra produkcija. Netipično zato što u pravilu velika većina izvođača koji funkcioniraju po principu „3 u 1“ ili „sam svoj majstor“ zabrljaju u tom dijelu. Iznimke potvrđuju pravilo – rijetki izvođači su sposobni isporučiti sjajan album a da su ga sami producirali, jednostavno nemaju sposobnost odmaka od materijala ili producentskog znanja. I kad ispadne super uvijek mislim „kako bi bilo da je to uzeo u ruke netko drugi“  – pa tako i na ovom albumu. S tom razlikom da bi Adastri za takav korak trebao netko izvana, što se doma nudi nije ništa bolje od ovoga.

Odličan zvuk. S nikakvim podkomentarom.

Vrlo dobri, domaćem rocku inovativniji aranžmani i korištenje šireg broja instrumenata a manje programiranja i filozofiranja.

Predobra lirika. Zadnje me se tako dojmio Markiz, a prije njega dugo ništa (tu se ne ubrajaju TBF i Elemental, to je druga kategorija).

Jedino kad krenem tražiti dlaku u jajetu nađem je negdje gdje ona vjerojatno i ne postoji. Jerkov glas ima raspon koji je sasvim dobar dapače, ali je njegov glas i boja specifičan (što je dobro jer je prepoznatljivo), ali je takav da ne može zvučati nikako drugačije čak i kada drugačije interpretira. Čuli ste ga jednom, čuli ste ga uvijek. Dobar je, zvonak je, ali žestokom zvuku i glazbenoj orijentaciji Adastre – da bi to bio ubitačno dobar komplet  – nedostaje ona žešća nijansa ili interpretacija vokala. Na mahove glazba i vokal nisu previše „upasirani“ usključivo radi toga i to je jedina prava mana ovome albumu.

Ako Jerko uspije raditi malo više na ovom elementu (i glas je instrument koji ima daleko veće mogućnosti nego se čini) uz dosta truda mogao bi dobiti ono – ubitačnu kombinaciju.

Popis pjesama:

01- Kamo da krenem   *
02- Svima se dogodi  *
03- Iskreno
04- Surovi grade
05- Sjećanja
06- Zašto se skrivaš
07- Krik sa krovova
08- Nismo svi samo sjene
09- Na rubu ponora
10- Kao stijena
11- Samo da znaš
12- (Bonus) Sladoled

Recenzija: Anastazija Vržina

Recenzija je originalno napisana za www.soundguardian.com.

Add a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

*

U skladu s propisima EU koristimo kolačiće (cookies). / We use cookies to ensure that we give you the best experience on our website.
Ok